nostalgija

nedavno sam potražila jedan od svojih davno izgubljenih blogova, i našla na njemu štošta iz "burnih" i "crnih" dana:

makrosvijet u malome

plakala sam
suza je za suzom tekla,
a kada više nisam mogla,
plakali su oblaci umjesto mene

munje sijevahu sa mojim jadom
urlat' sam mogla,
ali umjesto mene,
urlao je vjetar

stajala sam, sama,
slušala svukove sebe
negdje u daljini,
daleko, gdje oči više ne vide i
srce ostaje ledeno


u tvojoj krvi

samo jedna kap
crvena, gusta, mirisna
samo jedna kap
i proklet si zauvijek

srce lupa, još uvijek
u krajnjem očaju
ne smije biti tako
probudi se

još jedan trzaj
zadnji jauk
i mrak će pasti
zauvijek

samo jedna kap
spasit će te od ništavila
sada ili nikad
odluka mora pasti


osjećaj

hladno i toplo
uništavanje i stvaranje
živo i neživo
zrak i vatra
početak i kraj

ne mogu zaustaviti
ne mogu nastaviti
ne mogu živjeti
ne mogu umirati

jezivo i ugodno
izvrnuto i normalno
bjesno i mirno
ludilo i ludilo
ludilo....


...

sjedim u sobi
zatvaram oči
sve se vrti
nestajem

nemam se gdje uhvatiti
čujem glasove
prubudi se
dolazi svjetlo

otvaram oči
još uvijek boli
udara, steže
ponovo

gubim se
smijeh
smijem se

bole me noge
kao da sam hodala
hodala, hodala
užasno dugo

opet svjetlo
zvukovi
glasno
boli

ne prestaje
...


Na dnu livade...

na brdu, iznad grada
kraj rijeke, na rubu livade
duboko zakopana leži,
lica lijepa i rumena,
ona

leži tamo več davno
ne sjeća se da li je stvarno
ona, na dnu livade?
tko je vidio tolike nepravde?

više ne pije, prošlo je to davno
samo leži, mirna, nepomična
čeka, čeka bolje dane
zna, prokleta je zauvijek

čeka nekoga,
ne žli čuti za ovaj vijek
čeka svoju nadu
pokopanu davno

no sunce je prerano izašlo
nada je izgorjela
a njoj,
njoj to nikad nitko nije rekao

Bila je to godina 2007., sve je buktalo što buktati može, a ipak, osjećala sam se nevjerojatno odsjećeno od svega. Kao da je sve što je bilo zanimljivo, ili točnije, sve što je bilo definirano kao ŽIVOT događalo se nekom drugome.
Nikada se nisam osjećala osobito društvenom osobom. Možda će zvučati okrutno, ali većinu vremena sam imala većinu svojih poznanika u velikom vrtlogu u svojoj glavi, poput likova nekakvog romana; razmatrala sam njihove živote, postupke, bez neke prevelike interakcije.
Nedavno sam shvatila grešku u sistemu; uvijek sam analizirala, shvaćala ili ne, no nikad nisam povela niti jedan od onih razgovora koji sam namjeravala, nikada nisam učinila ono što sam analizom uspostavila kao pravo riješenje; uvijek je lakši put bio najlakši. I sada sam došla do točke da ne mogu vidjeti budućnost, jer me konci prošlosti neminovno vuku unazad; novi ljudi, novi doživljaji jednostavno nemaju mjesta u mom arhivu. Ostali su stari osjećaji, i kao da nemam mjesta za nove.
Htjela bih se uzdići iznad sebe, pustiti ono za što osjećam da raste u meni, postati ono za što znam da mogu...ali onda me opet uhvati osjećaj inferiornosti duboko usađen u mene, neizbrisiv trag i pečat na čelu, "da, ja sam taj nesretni čudak".
Sve pada u vodu i opet tek pasivno utapam svoj mozak u tuđoj boli ispjevanoj na vinil.

I opet kažem, dosta toga!

I opet kažem, nek idu svi dovraga.

I na kraju, opet ostajem sama....