nerves

Opet počinjem živčaniti.
Opet se sve počinje skupljati, a ja kao i inače imam osjećaj da nisam ništa napravila, da sam nesposobna i da će jednostavno sve proći po zlu.
I tako, opet ništa od slavnih planova.
I boli me glava, svaki božji dan.
I baš sad moraju kositi jebenu travu!

Čitam polako Zagreb 2014., nisam mogla izdržati do Budimpešte.
Jedino mi se ne sviđa što neke novele baš i nemaju radnju, već više opisuju vrijeme/mjesto/bla. Who cares?
Sad čitam neku krvavu (knjiga nije pri ruci, pa nemojte tražit da znam pisca), čak mogu reći da je sasvim dobra.

Moje pisanje stoji. Katkad me uvati inspiracija, ali ovako se jednostavno ne mogu prisiliti. A rok za par dana. Milina. Imam još toliko toga obaviti prije puta, recimo pospremit sobu.

Ovo ljeto niš nevalja. Zapadam u letargiju, i jedino što bih htjela raditi je piljit u plafon i jadati se kako sam bolesna. A zapravo mi nije ništa, osim onoga što sama sebi umišljam, tj moj mozak radi tijelu. I tako, vjerojatno ću za koju godinu sasvim skrenut, iako sam mislila da se to već zimus dogodilo. Očito još sazrijevam.

I spava mi se, ah mogla bi cijeli dan spavati i sanjati svoje divlje snove. Ali što mi onda ostaje od dana?

Otkad sam došla kući, počela sam gledati TV i švrljati po netu, stoput otvarajući jednu te istu stranicu da li ima nečeg novog.

Ajme meni, gledam TV. Čak i neke serije!

Što će tako postati od mene?