model: KrešoInspiracija je odista teška stvar, ako ju ne iskoristite, onda vas pritišće poput teška bremena, a ako vam jednostavno ishlapi, teško da ćete ju ikad više uloviti.
Trenutno se nalazim u nekoj vrsti pat-pozicije, nije da se žalim; idem na faks, stipendija je značajno porasla, imam prijatelje i dečka i jedino što me više manje muči je moja stalna hipohondrija i bolovi u leđima i glavi. No ima stvari koje me katkad ipak više muče od mojih kvazibolesti, a to je, da skoro pa godinu dana zanemarujem svoju "kreativnu stranu" (naravno, s pretpostavkom, da ona postoji). Jednostavno, imam osjećaj da skupa s glavoboljom u glavi ponovno imam neku vrstu zida, koja me priječi kako u efektivnom učenju, tako i u stvaranju bilo čega. Kao da sam sasvim otupjela, i u mislima mi se vrte tek trivijalne stvari. No, u isto vrijeme, imam osjećaj da me inspiracija na neki način pritišće, zasad tek podsvijesno, no očekujem trenutak kad će izbiti na površinu. Ideje koje mi se svako malo pojave u glavi da bi se sakrile iza neke druge koja je u tom trenu na neki način važnija, hitnija; a te iste ideje se nakon nekog vremena opet pojave, ganjaju me u snovima i vidim ih na uglovima ulica. Kontradiktno tome jeste, da ih ne mogu realizirati. Fotoaparat skuplja prašinu u ormaru, a tipkovnica dobiva tek domaće zadaće i žalopoljke. Izvlačim se na to da čekam da "stvar sazrije", da složim priču, koncept, ali na kraju ipak projurim i zaboravim i na priču i na koncept, s jednostavnim riješenjem "ja to ionako ne znam napraviti", jer ili nemam dovoljno vještina ili nemam dostupnih materijala i vremena. Mislim da se ova pojava popularno naziva lijenošću.
Jedino što mi sada preostaje je konačno složiti red u zbrci u glavi, možda me onda neće toliko boljeti i možda ću onda konačno smognuti vremena i snage da stvorim nešto dostojno onog što mi se stalno vrti u glavi.
