Arbeit macht Frei!

Nekoć davno, prije nešto sitno više od 6 godina (zar sam toliko ostarjela?), bjeh poduzetno malo govno, koje si je očito uzelo u glavu da će postati pisac stoljeća. Imala sam časopis, pisali smo još jedan zajednički, imala sam vlastitu zbirku pjesama, zbirku novelica (sve "izdano" u kućnoj radionosti pomoću printera) i pisala toliko manijakalno, da na kraju nisam znala kuda sa svime time.
Naravno, i onda sam imala isti problem koji danas; ljudi me jednostavno nisu shvaćali. Bilo ih je, naravno koji jesu, moja generacija, blizak krug, ali sveukupno; recimo profesorica kojoj sam dala da pregleda sve to i kaže mišljenje, samo me je čudno pogledala i rekla da se tako ne može pisati i da ovo zapravo nema nikakvog smisla ili značenje.
I tako, prolazile su godine, nikada ne bih išla na lidrano ili nešto slično; došla sam u srednju, kod profesorice otprilike istog mišljenja o mom radu (npr. članak za školski časopis, "diva i krasan", samo što je lektorirano 99,9% teksta, te maltene nije ostalo ništa od onoga što sam htjela prenijeti).
Tako mi je moralo doći iz dupeta u glavu, da se profesorićicama najviše sviđaju lirski tekstići ili nešto što ima bilo kakve veze s književnošću. ("Ruže cvatu dok gledam u nebo; ruže spokoja i ljubavi. Topao osjećaj prođe mojim tijelom, i osjećam, postajem kukac...")
Možda sam zaostala ili imam neku izobličenu viziju o umjetnosti, ali nikada nisam shvaćala one "wau" tekstove uzornih učenika, načičkane svime i svačime, a koji u koncu nemaju ama baš nikakvog smisla. I onda oni bje hvaljeni, dok sam ja maltene ispunila cijelu zadaćnicu pričom o lovu na zmaja (dok bi oni pisali, recimo o ljubavi, prijateljstvu, ljetu, cvijeću i sličnim lirskim šećernim preljevima).
Nek me bude sram i nek se pokopam odma sada odma, jer sam na kraju i ja počela pisati takve tekstove; shvatila sam da je jednostavno mnogo lakše; nadrljaš nešto lijepih riječi, stvoriš neku logičnu vezicu koja se može interpretirati kako ti prdne i mir.
I tad sam zapravo prestala s pisanjem.
Više nije bilo časopisa, pjesme su bačene u kut, novele su postale besmislene i ja sam s lakoćom jednog dobro uzgojenog amerikanca sjela pred TV i počela tupjeti.
Tupljenje bi se vjerojatno nastavilo donedogled, da nisam otkrila Gradsku knjižnicu; mjesto kakvo bi raj trebao biti, samo možda malo uređeniji. Tisuće i tisuće knjiga, koje čekaju samo da ih netko uzme u ruke i pročita. Tu negdje je počelo moje pravo upoznavanje sa znanstvenom fantastikom, koja je otvorila sasvim novo poglavlje. Pa su došli stripovi, glazba; sve što je nekoć činilo pravog tinejđera.
Tako skočih u more tuđih riječi i tuđih misli, bez da sam nešto veće svoje napisala. Smatrala sam, da moje pisanje nikada neće dostići nikakvu hvalevrijednu razinu (ta misao inače i danas čelično stoji), i da nema smisla uopće išta pokušavati. No, priroda bje jača od mene, te sam opet počela s pisanjem. Prvo blog, pa sitno pjesme, i na kraju pokoja novela.
Došao je kraj srednjoj i ja sam, "tek tako", poslal jednu svoju novopečenu priču na natječaj Eridana , i vjerojatno sam ja bila najviše začuđena kada je upala. Još sam se više začudila kada su me ove godine pitali da li mi se piše još jedna.
Dok sam bila u Budimpešti, moje pisanje je svedeno na minimum. Počeh pisati nekoliko novela, ali SVAKI put kada bih se taman ugrijala, banula bi cimerica u sobu te mi poremetila cijeli proces. Toliko o privatnosti u domovima. No, taj dio priče je rezultiralo s nekoliko kartica teksta za koje čak i ja mogu reći da odgovaraju nekom literarnom standardu. Sad također želim poslati radove na nekoliko natječaja, no postoji kvaka; strašan sam kampanjac. Priču za ovaj broj Eridana sam završila koji dan poslije roka. Tako je bilo oduvijek; makar imala mjesec dana za pisanje, najvjerojatnije ću započeti s pisanjem dan prije krajnjeg roka. Digne mi se adrenalin i pisanje dobiva smisao.
Tako je i sada, pišem blog, umjesto da završavam novelu.
Sram me bilo!