Everything is melting away in tiny pieces of existence. Light as the air we breath, but still heavy as all the problems we have to face.
As if even the tiniest things we have to care about have become huge and unbearable, and life light as if it was just a dream. Always dreaming of yesterday and tomorrow, since today is the day we have to face ourselves.
But where are we? In the things we are doing? In the books we are reading? In the language we speak? How can a spiderweb of worldly things like that have such a great influence on what we are? Or is it just the way things are - we are both bound and condemned to this world?
Can a soul help us to bear our problems? Are there any psychologists or psychiatrists who know the answer? No. No. No. No.
They do not even know if there is a soul! They talk about it all the time, but have no proof!
Is it an impulse? Hormones? Influence? Part of the body? Nobody knows.
Still, there is a bunch of people who claims to know what they are talking about without even noticing that they are bound to some "almost-true" theories and books written by people who only needed the money.
Still, is there any escape?
It doesn't seem that we can control our lives anyway. We cannot do whatever we want, because of society, and since we are part of the society, we are both the problem and sufferer.
anyway
whatever
Prikazani su postovi s oznakom psihologija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom psihologija. Prikaži sve postove
nedjelja, 16. siječnja 2011.
srijeda, 21. travnja 2010.
I WANT INSPIRATION
Insomnia is a great thing, especially if you do not really want it but have to make it for yourself with about a liter coffee every day. Lovely indeed. I need time, I need peace to come to my senses again. As if I had forgotten everything, I'm feeling quite lost at the moment. I'd to study, write essays and bla...but somehow i don't care. It's kinda floating in a pseudo-dream. Kinda having headache all the time...and feeling dizzy. I want to go out somewhere, but can't because I'm feeling somehow strange...but probably I am feeling strange because I do not go out enough, somewhere, I don't know, into the woods, lakes, and rivers. Lovely. I want to swim, like i did this summer. But still, I'm to lazy even to find a place where I might.
Things are bad, and getting even worse. I can't think on any language particularly, they are somehow all mixed in my mind.
Annoyance all the time, and I'm starting to hate it.
I want to sleep and run somewhere far at the same time.
Some people do it. Some are rabbits like me.
Fearst thou the world outside?
Somehow
subota, 6. ožujka 2010.
Steady as the beating drum
Ljudi su odista fascinanta stvar. zaista. Koliko vrsta i podvrsta priroda samo može stvoriti. I koliko idiota i degena i govana. Zaista fascinantno. Bilo je vremena kada su me ljudi oduševljavali u svojoj raznolikosti i nekako sam ih smatrala zanimljivima jer sam vjerovala da su u biti svi ljudi dobri. HAHAHAHAHAHAHA. i tako. to se otad pomalo promijenilo i sad sam došla u fazu mizantropije kada gledam mane i tražim zloću u ljudima koje poznajem tek pet minuta. i imam osjećaj da se svijet pokvario, da su nekako svi oko mene idioti i da u nikome nema dobrote. jer su svi dvolična govna, baš kao ja. znači, ako smo svi govneta, međusobna interakcija je tek skup govana koji se međusobno podnose jer ne mogu na svjež zrak? i zato su svi tako jebeno živčani? i zato su svi tako jebeno zlobni i idioti?
gledam disney svijet. sve je savršeno, sve je puno pozitivne energije, dobro pobjeđuje. jedina mana tog svijeta je jedino to što nije stvaran. ergo, dobrota i pozitivna energija nisu stvarno. ergo, opet se vraćamo na teoriju s govnima.
What can you expect
From filthy little heathens?
Their whole disgusting race is like a curse
Their skin's a hellish red
They're only good when dead
They're vermin, as I said
And worse
They're savages! Savages!
Barely even human
Savages! Savages!
i svi naravno ratuju jedni protiv drugih bez nekih razloga samo da novac teče i da se nešto miće.
iskreno, već mi se neko vrijeme gadi ljudski rod. sve što je dosad napravljeno divno i krasno nekako pada u sjenu sadašnje gluposti i nesposobnosti.
i tako. shit happens. sometimes i wish i was a fish
gledam disney svijet. sve je savršeno, sve je puno pozitivne energije, dobro pobjeđuje. jedina mana tog svijeta je jedino to što nije stvaran. ergo, dobrota i pozitivna energija nisu stvarno. ergo, opet se vraćamo na teoriju s govnima.
What can you expect
From filthy little heathens?
Their whole disgusting race is like a curse
Their skin's a hellish red
They're only good when dead
They're vermin, as I said
And worse
They're savages! Savages!
Barely even human
Savages! Savages!
i svi naravno ratuju jedni protiv drugih bez nekih razloga samo da novac teče i da se nešto miće.
iskreno, već mi se neko vrijeme gadi ljudski rod. sve što je dosad napravljeno divno i krasno nekako pada u sjenu sadašnje gluposti i nesposobnosti.
i tako. shit happens. sometimes i wish i was a fish
ponedjeljak, 14. prosinca 2009.
napravljeno pomocu: http://www.wordle.net/srijeda, 28. listopada 2009.
satisfaction of inspiration or inspiration of satisfaction?
model: KrešoInspiracija je odista teška stvar, ako ju ne iskoristite, onda vas pritišće poput teška bremena, a ako vam jednostavno ishlapi, teško da ćete ju ikad više uloviti.
Trenutno se nalazim u nekoj vrsti pat-pozicije, nije da se žalim; idem na faks, stipendija je značajno porasla, imam prijatelje i dečka i jedino što me više manje muči je moja stalna hipohondrija i bolovi u leđima i glavi. No ima stvari koje me katkad ipak više muče od mojih kvazibolesti, a to je, da skoro pa godinu dana zanemarujem svoju "kreativnu stranu" (naravno, s pretpostavkom, da ona postoji). Jednostavno, imam osjećaj da skupa s glavoboljom u glavi ponovno imam neku vrstu zida, koja me priječi kako u efektivnom učenju, tako i u stvaranju bilo čega. Kao da sam sasvim otupjela, i u mislima mi se vrte tek trivijalne stvari. No, u isto vrijeme, imam osjećaj da me inspiracija na neki način pritišće, zasad tek podsvijesno, no očekujem trenutak kad će izbiti na površinu. Ideje koje mi se svako malo pojave u glavi da bi se sakrile iza neke druge koja je u tom trenu na neki način važnija, hitnija; a te iste ideje se nakon nekog vremena opet pojave, ganjaju me u snovima i vidim ih na uglovima ulica. Kontradiktno tome jeste, da ih ne mogu realizirati. Fotoaparat skuplja prašinu u ormaru, a tipkovnica dobiva tek domaće zadaće i žalopoljke. Izvlačim se na to da čekam da "stvar sazrije", da složim priču, koncept, ali na kraju ipak projurim i zaboravim i na priču i na koncept, s jednostavnim riješenjem "ja to ionako ne znam napraviti", jer ili nemam dovoljno vještina ili nemam dostupnih materijala i vremena. Mislim da se ova pojava popularno naziva lijenošću.
Jedino što mi sada preostaje je konačno složiti red u zbrci u glavi, možda me onda neće toliko boljeti i možda ću onda konačno smognuti vremena i snage da stvorim nešto dostojno onog što mi se stalno vrti u glavi.
ponedjeljak, 5. listopada 2009.
nyeremeny csak neked csak most
hah!
opet nešto što bi se moglo nazvati pozitivnim - osvojih kupon za knjige u vrijednosti od 60kn - 2000 ft. neki bi mogli reći da to i nije neka velika suma, ali za mene je to bila sreća i veselje kad sam saznala. dobiti toliko imaginarnih novaca za par dobrih odgovora.
zanimljivo jeste da, što god mi se dogodi "loše", nakon određenog vremena bude izbalansirano nečim "dobrim", to bi dakle htjela biti karma?
za sve imam po novijem neki "osjećaj", i sad me odnedavno prati osjećaj neizvjesnoti u vezi faksa. divota.
ako je vjerovati mojim instinktima, neće da bude dobro.
no neka.
mogu se i instinkti manipulirati.
valda.
opet nešto što bi se moglo nazvati pozitivnim - osvojih kupon za knjige u vrijednosti od 60kn - 2000 ft. neki bi mogli reći da to i nije neka velika suma, ali za mene je to bila sreća i veselje kad sam saznala. dobiti toliko imaginarnih novaca za par dobrih odgovora.
zanimljivo jeste da, što god mi se dogodi "loše", nakon određenog vremena bude izbalansirano nečim "dobrim", to bi dakle htjela biti karma?
za sve imam po novijem neki "osjećaj", i sad me odnedavno prati osjećaj neizvjesnoti u vezi faksa. divota.
ako je vjerovati mojim instinktima, neće da bude dobro.
no neka.
mogu se i instinkti manipulirati.
valda.
srijeda, 16. rujna 2009.
XX
Svake godine odlučim: neću obračati pažnju na životinje.
No svake godine, dobijem jednu na srebrnom pladnju, tako divnu, svježe glupavu, veličine omanje zgrade, kakvu jednostavno ne mogu zaobići ili ignorirati.
Da me ne shvatite krivo, šro razumijem pod životinjom: općenito ljude koji misle da nešto znaju, tj imaju nekakvu ideju o znanju, ali su zapravo u dubini duše idioti. Stvar ne mora biti očita, no zna se.
Životinje obično žive u čoporima, gdje gluplje (da da, ima čak i toga) budu iskorištavane sa strane bistrijih, lukavijih jedinki. Milina.
To je otprilike kao da gledate skupinu sekretarica koje sve žele popušiti šefu samo zato, da bi dobile višu plaću, ili možda više kave svako jutro?
Pojam "životinje" je dakle baziran na ljudskom čoporu, nek se prave životinje, pogotovo majmuni, ne uvrijede.
Zanimljivo je i evolucijski promatrati jedinke, kada su izvan čopora ili barem druge jedinke koja će ih služiti. Kompleksan psihološki i sociološki problem, nema što.
Kad smo već kod toga:
Mail s unutrašnje mreže faksa u kojem me pozivaju na lov na lisice.
Stvar shvaćam simbolički.
Da zborim koju i o svom izbivanju, pošto je sada tako lijep dan. Tj noć. Ali je prvi dan novog početka, barem se tako nadam.
Fakultet je počeo, tj stoji on već koju godinu, ali pošto ga sada pohađam JA, mora da je sada prvi puta počeo.
Preko ljeta sam već sasvim zaboravila kakav je divan osjećaj mađarska, ali i općenito administracija, i da se u određenim dijelovima, da ne kažem u večini ureda i mjesta gdje se bilo što mora srediti zapošljavaju ljudi do određenog kvocijenta inteligencije.
U takvim situacijama me jedino zanima, što je s onima koji su, takoreći, bistriji?
Odgovor je u bezimenosti, jer oni s malo mozga u glavi tek ironično nadgledavaju ovu cijelu pizdariju i ubiru lijepe plaće.
"Život u domu je super. Ljudi u domu su dragi."
Čovjek se zaprepasti koliko toga novoga može saznati.
Ili kako ljudi znaju biti uljudnu:
"Ako imate kakvih pitanja, slobodno dođite, pitajte, mi ćemo vam pomoći...."
Odgovori na postavljena pitanja, dva dana nakon gorenavedenog inputa:
"Zar si sjedila na ušima kada je bilo o tome?"
"Odi tu i tu, mi ti nemamo pojma."
"Neznamo ni mi, pogledaj na netu."
"Dođi kasnije"
"Mi se ne bavimo time."
Zaista divota.
Žalosno je jedino što je općeprihvaćeno da je sustav sranje. Svi znaju i svima je to u redu, jer se "ne može ništa". Ma jel.
Teoretski su svi ti ljudi, na neki način, tamo da bi MENI pomogli. Da bi, takoreći zajedno, došli do nekog rezultata. Teoretski, oni dobivaju plaću iz MOJIH novaca. Aha!
Znači plaćam pičkin dim.
Sjedi sine, nula iz logike.
Polako se svjetla gase, vrijeme je za spavanje, sutra je rano buđenje i kao poklon samoj sebi, za rođendan si darujem posjet u imigrantski ured. Zaista divota.
No svake godine, dobijem jednu na srebrnom pladnju, tako divnu, svježe glupavu, veličine omanje zgrade, kakvu jednostavno ne mogu zaobići ili ignorirati.
Da me ne shvatite krivo, šro razumijem pod životinjom: općenito ljude koji misle da nešto znaju, tj imaju nekakvu ideju o znanju, ali su zapravo u dubini duše idioti. Stvar ne mora biti očita, no zna se.
Životinje obično žive u čoporima, gdje gluplje (da da, ima čak i toga) budu iskorištavane sa strane bistrijih, lukavijih jedinki. Milina.
To je otprilike kao da gledate skupinu sekretarica koje sve žele popušiti šefu samo zato, da bi dobile višu plaću, ili možda više kave svako jutro?
Pojam "životinje" je dakle baziran na ljudskom čoporu, nek se prave životinje, pogotovo majmuni, ne uvrijede.
Zanimljivo je i evolucijski promatrati jedinke, kada su izvan čopora ili barem druge jedinke koja će ih služiti. Kompleksan psihološki i sociološki problem, nema što.
Kad smo već kod toga:
| Felhívás rókaűzésre! | ||||
| ||||
Mail s unutrašnje mreže faksa u kojem me pozivaju na lov na lisice.
Stvar shvaćam simbolički.
Da zborim koju i o svom izbivanju, pošto je sada tako lijep dan. Tj noć. Ali je prvi dan novog početka, barem se tako nadam.
Fakultet je počeo, tj stoji on već koju godinu, ali pošto ga sada pohađam JA, mora da je sada prvi puta počeo.
Preko ljeta sam već sasvim zaboravila kakav je divan osjećaj mađarska, ali i općenito administracija, i da se u određenim dijelovima, da ne kažem u večini ureda i mjesta gdje se bilo što mora srediti zapošljavaju ljudi do određenog kvocijenta inteligencije.
U takvim situacijama me jedino zanima, što je s onima koji su, takoreći, bistriji?
Odgovor je u bezimenosti, jer oni s malo mozga u glavi tek ironično nadgledavaju ovu cijelu pizdariju i ubiru lijepe plaće.
"Život u domu je super. Ljudi u domu su dragi."
Čovjek se zaprepasti koliko toga novoga može saznati.
Ili kako ljudi znaju biti uljudnu:
"Ako imate kakvih pitanja, slobodno dođite, pitajte, mi ćemo vam pomoći...."
Odgovori na postavljena pitanja, dva dana nakon gorenavedenog inputa:
"Zar si sjedila na ušima kada je bilo o tome?"
"Odi tu i tu, mi ti nemamo pojma."
"Neznamo ni mi, pogledaj na netu."
"Dođi kasnije"
"Mi se ne bavimo time."
Zaista divota.
Žalosno je jedino što je općeprihvaćeno da je sustav sranje. Svi znaju i svima je to u redu, jer se "ne može ništa". Ma jel.
Teoretski su svi ti ljudi, na neki način, tamo da bi MENI pomogli. Da bi, takoreći zajedno, došli do nekog rezultata. Teoretski, oni dobivaju plaću iz MOJIH novaca. Aha!
Znači plaćam pičkin dim.
Sjedi sine, nula iz logike.
Polako se svjetla gase, vrijeme je za spavanje, sutra je rano buđenje i kao poklon samoj sebi, za rođendan si darujem posjet u imigrantski ured. Zaista divota.
petak, 28. kolovoza 2009.
ti i ja i svi mi skupa
*fotkano u Batini, Bikers Weekend 2008*Čarobno je i ujedno zastrašujuće koliko smo mi, ljudi krhki i neponovljivi. Koliko malo treba, da se ugasi život, ne samo ljudski, već općenito. Koliko malo, da se uništi nešto neponovljivo, jedinstveno.
Makar i vjerovali u reinkarnaciju, isti se čovjek ne može roditi dvaput, to su samo varijacije iste, navozimo je, duše. Ne možete stvoriti istu stvar dva puta, makar to htjeli. Tu ni genetski inžinjering ne pomaže ništa, jer mogu oni napraviti u 99% identični DNK, ali ne mogu postići i da duša ostane ista. Previše je faktora koji čine osobu, i makar možemo reći da je većina ljudi "siva masa", ta siva masa nije jednobojna, baš zbog te romantične neponovljivosti.
Neponovljivost bića je rezultat još jedne strašno-čudesne pojave; neponovljivosti događaja. Makar bili recimo blizanci, i odgajani identično, uvijek će postojati neka devijacija uvjetovana tko zna čime. Npr; igraju se blizanci u vrtu. Jednog ugrize zmija, drugi otrči po majku. I to je već dovoljno da stvori razliku, čak iako je znanstveno dokazano da blizanci osjećaju ili barem naslućuju što se s drugim događa, to još uvijek nije isto (iako bih ja to najradije tumačila kao ogledalo - moju sliku boli nešto, moja slika je ja, znači i mene nešto boli. Ali ta teorija propada, ne pitajte me zašto).
Enivej, krenuvši samo od blizanaca, sad zamislite sve ostale ljude koji su svaki odgajani slično, ali nisu imale iste "inpute" (da se izrazim robotski), znači čak i ako su na nekom masovnom događaju, oni ga ne mogu doživjeti na potpuno isti način. Slično, da, ali ne isto!
Zašto sve ovo filozofiranje?
Pošto sam prebolila sve zamislive i nezamislive imaginarne bolesti, sada sam dobila novi "input" koji će mi dati razmišljanja i živciranja i "mama ja ne bi" barem još koju godinu. Ili do danog datuma; kraja svijeta 2012.
Znači, ako svi poumiremo, neće se opet stvoriti isto.
Na stranu sad što mi je došlo da plačem koji dan, ipak imam osjećaj da bi bilo lijepo iskoristiti ove godine, koje preostaju. Naravno, svake je godine bilo naznaka za skoru apokalipsu, ali zar ih je bilo toliko odjednom? Neshvatljivo. Ili nam taje, ili nitko ne uzima za ozbiljno. Voljela bih da ni ne znam za to. Da ne živim u strahu.
Možda pretjerujem, možda ne, zasad mi je ovo tek friška informacija.
Katkad mi dođe da počnem vjerovati u nešto. Bilo što, samo da mi kažu da će sve biti u redu, čak i ako dođe kraj, ima nekakvog spasa, neki "raj" gdje će sve biti u redu, gdje su svi sretni i ravnopravni. Problem je u tome, što se previše dobro poznajem. Tj, ne poznajem se onoliko koliko bi htjela, ali slutim vlastite reakcije.
Npr, dolazi kraj svijeta, sudnji dan, blablabla; ja sam u nekoj vjerskoj organizaciji, recimo budista, i sad ne znam šta radimo, vjerojatno se negdje molimo ili sam s obitelji ili štagod. Mislim da bi me užasno bio strah, jer bih znala, makar sam i prije pomišljala na takve stvari, da počnem vjerovati u nešto, krajnja odluka je pala tek kada sam shvatila da se moram negdje priključiti kako bih spasila svoju dušu (ili nešto u tom stilu), da sam krajnja kukavica, jer se ne mogu suočiti sa stvarnošću (kao ni mnogi drugi), da još uvijek ne mogu pobiti ono što su mi usadile godine i godine biologije i kemije, da zapravo duša ne postoji, da smo zapravo samo hrpa impulsa i gena i kemije i čega god i da me jedino zanima spas vlastite kukavičnosti, da se želim provući poput crva kroz rupu koja je možda rezervirana za nekog drugog.
A onda, opet razmišljam, da mi sada netko kaže, da imam još tri godine, zapravo ni ne znam što bi napravila. Htjela sam pisati, htjela sam stvarati. Htjela sam pomoći ljudima, htjela sam da nestane nepravde. Ali zapala sam u jamu, crnu, ljepljivu i ljigavu, iz koje nema izlaza. Kada su mi rekli da se ne može svima pomoći, kada su mi rekli da se zadovoljim s onim što imam, kada su mi rekli da nema smisla brinuti se za druge, jer se drugi u obrnutoj situaciji neće brinuti za mene.
Tješim se da sam nekoć imala sjajan dragulj, i da je sada samo malo uprljan blatom, da ga još mogu očistiti, da zapravo i nije toliko crn koliko mislim, koliko znam da je.
Kažu mi da sam naivna.
Katkad se osjećam nekako podmuklo. Glupo. Kada napravim nešto, za što mislim da je bilo dobro, a onda mi na kraju kažu, da to nije dobro za mene, jer me samo iskorištavaju, da nema smisla, jer neće biti nikakve zahvale, i onda mijenjam sve, mijenjam mišljenje, radim nešto drugo, za što mi kažu da je ispravno, a stalno imam osjećaj da nije.
Mašta mi je uvijek bila burna. Disney crtići su ostavili prevelik utjecaj na mene, sve one priče, u kojima je na kraju sve dobro, gdje dobro uvijek pobijedi, gdje dobri ljudi dobiju nagradu, gdje zlo nastrada i svane novo jutro.
Sve je to bio samo san. Djetinji, naivan.
No, ako i dođe kraj svijeta, hoće li ostati nešto od tih snova? Ili će se sve svesti tek na puko preživljavanje?
Kanibalizam, ubojstva, životinjski nagon za preživljavanje. Hoće li onda biti bitno, da se jedan čovjek rađa samo jedanput? Hoće li značiti što neponovljivost trenutka?
Ljubav, dobrota, pomoć onima kojima je potrebna?
Zar i danas ima neko značenje?
nerves
Opet počinjem živčaniti.
Opet se sve počinje skupljati, a ja kao i inače imam osjećaj da nisam ništa napravila, da sam nesposobna i da će jednostavno sve proći po zlu.
I tako, opet ništa od slavnih planova.
I boli me glava, svaki božji dan.
I baš sad moraju kositi jebenu travu!
Čitam polako Zagreb 2014., nisam mogla izdržati do Budimpešte.
Jedino mi se ne sviđa što neke novele baš i nemaju radnju, već više opisuju vrijeme/mjesto/bla. Who cares?
Sad čitam neku krvavu (knjiga nije pri ruci, pa nemojte tražit da znam pisca), čak mogu reći da je sasvim dobra.
Moje pisanje stoji. Katkad me uvati inspiracija, ali ovako se jednostavno ne mogu prisiliti. A rok za par dana. Milina. Imam još toliko toga obaviti prije puta, recimo pospremit sobu.
Ovo ljeto niš nevalja. Zapadam u letargiju, i jedino što bih htjela raditi je piljit u plafon i jadati se kako sam bolesna. A zapravo mi nije ništa, osim onoga što sama sebi umišljam, tj moj mozak radi tijelu. I tako, vjerojatno ću za koju godinu sasvim skrenut, iako sam mislila da se to već zimus dogodilo. Očito još sazrijevam.
I spava mi se, ah mogla bi cijeli dan spavati i sanjati svoje divlje snove. Ali što mi onda ostaje od dana?
Otkad sam došla kući, počela sam gledati TV i švrljati po netu, stoput otvarajući jednu te istu stranicu da li ima nečeg novog.
Ajme meni, gledam TV. Čak i neke serije!
Što će tako postati od mene?
Opet se sve počinje skupljati, a ja kao i inače imam osjećaj da nisam ništa napravila, da sam nesposobna i da će jednostavno sve proći po zlu.
I tako, opet ništa od slavnih planova.
I boli me glava, svaki božji dan.
I baš sad moraju kositi jebenu travu!
Čitam polako Zagreb 2014., nisam mogla izdržati do Budimpešte.
Jedino mi se ne sviđa što neke novele baš i nemaju radnju, već više opisuju vrijeme/mjesto/bla. Who cares?
Sad čitam neku krvavu (knjiga nije pri ruci, pa nemojte tražit da znam pisca), čak mogu reći da je sasvim dobra.
Moje pisanje stoji. Katkad me uvati inspiracija, ali ovako se jednostavno ne mogu prisiliti. A rok za par dana. Milina. Imam još toliko toga obaviti prije puta, recimo pospremit sobu.
Ovo ljeto niš nevalja. Zapadam u letargiju, i jedino što bih htjela raditi je piljit u plafon i jadati se kako sam bolesna. A zapravo mi nije ništa, osim onoga što sama sebi umišljam, tj moj mozak radi tijelu. I tako, vjerojatno ću za koju godinu sasvim skrenut, iako sam mislila da se to već zimus dogodilo. Očito još sazrijevam.
I spava mi se, ah mogla bi cijeli dan spavati i sanjati svoje divlje snove. Ali što mi onda ostaje od dana?
Otkad sam došla kući, počela sam gledati TV i švrljati po netu, stoput otvarajući jednu te istu stranicu da li ima nečeg novog.
Ajme meni, gledam TV. Čak i neke serije!
Što će tako postati od mene?
četvrtak, 20. kolovoza 2009.
Arbeit macht Frei!
Nekoć davno, prije nešto sitno više od 6 godina (zar sam toliko ostarjela?), bjeh poduzetno malo govno, koje si je očito uzelo u glavu da će postati pisac stoljeća. Imala sam časopis, pisali smo još jedan zajednički, imala sam vlastitu zbirku pjesama, zbirku novelica (sve "izdano" u kućnoj radionosti pomoću printera) i pisala toliko manijakalno, da na kraju nisam znala kuda sa svime time.
Naravno, i onda sam imala isti problem koji danas; ljudi me jednostavno nisu shvaćali. Bilo ih je, naravno koji jesu, moja generacija, blizak krug, ali sveukupno; recimo profesorica kojoj sam dala da pregleda sve to i kaže mišljenje, samo me je čudno pogledala i rekla da se tako ne može pisati i da ovo zapravo nema nikakvog smisla ili značenje.
I tako, prolazile su godine, nikada ne bih išla na lidrano ili nešto slično; došla sam u srednju, kod profesorice otprilike istog mišljenja o mom radu (npr. članak za školski časopis, "diva i krasan", samo što je lektorirano 99,9% teksta, te maltene nije ostalo ništa od onoga što sam htjela prenijeti).
Tako mi je moralo doći iz dupeta u glavu, da se profesorićicama najviše sviđaju lirski tekstići ili nešto što ima bilo kakve veze s književnošću. ("Ruže cvatu dok gledam u nebo; ruže spokoja i ljubavi. Topao osjećaj prođe mojim tijelom, i osjećam, postajem kukac...")
Možda sam zaostala ili imam neku izobličenu viziju o umjetnosti, ali nikada nisam shvaćala one "wau" tekstove uzornih učenika, načičkane svime i svačime, a koji u koncu nemaju ama baš nikakvog smisla. I onda oni bje hvaljeni, dok sam ja maltene ispunila cijelu zadaćnicu pričom o lovu na zmaja (dok bi oni pisali, recimo o ljubavi, prijateljstvu, ljetu, cvijeću i sličnim lirskim šećernim preljevima).
Nek me bude sram i nek se pokopam odma sada odma, jer sam na kraju i ja počela pisati takve tekstove; shvatila sam da je jednostavno mnogo lakše; nadrljaš nešto lijepih riječi, stvoriš neku logičnu vezicu koja se može interpretirati kako ti prdne i mir.
I tad sam zapravo prestala s pisanjem.
Više nije bilo časopisa, pjesme su bačene u kut, novele su postale besmislene i ja sam s lakoćom jednog dobro uzgojenog amerikanca sjela pred TV i počela tupjeti.
Tupljenje bi se vjerojatno nastavilo donedogled, da nisam otkrila Gradsku knjižnicu; mjesto kakvo bi raj trebao biti, samo možda malo uređeniji. Tisuće i tisuće knjiga, koje čekaju samo da ih netko uzme u ruke i pročita. Tu negdje je počelo moje pravo upoznavanje sa znanstvenom fantastikom, koja je otvorila sasvim novo poglavlje. Pa su došli stripovi, glazba; sve što je nekoć činilo pravog tinejđera.
Tako skočih u more tuđih riječi i tuđih misli, bez da sam nešto veće svoje napisala. Smatrala sam, da moje pisanje nikada neće dostići nikakvu hvalevrijednu razinu (ta misao inače i danas čelično stoji), i da nema smisla uopće išta pokušavati. No, priroda bje jača od mene, te sam opet počela s pisanjem. Prvo blog, pa sitno pjesme, i na kraju pokoja novela.
Došao je kraj srednjoj i ja sam, "tek tako", poslal jednu svoju novopečenu priču na natječaj Eridana , i vjerojatno sam ja bila najviše začuđena kada je upala. Još sam se više začudila kada su me ove godine pitali da li mi se piše još jedna.
Dok sam bila u Budimpešti, moje pisanje je svedeno na minimum. Počeh pisati nekoliko novela, ali SVAKI put kada bih se taman ugrijala, banula bi cimerica u sobu te mi poremetila cijeli proces. Toliko o privatnosti u domovima. No, taj dio priče je rezultiralo s nekoliko kartica teksta za koje čak i ja mogu reći da odgovaraju nekom literarnom standardu. Sad također želim poslati radove na nekoliko natječaja, no postoji kvaka; strašan sam kampanjac. Priču za ovaj broj Eridana sam završila koji dan poslije roka. Tako je bilo oduvijek; makar imala mjesec dana za pisanje, najvjerojatnije ću započeti s pisanjem dan prije krajnjeg roka. Digne mi se adrenalin i pisanje dobiva smisao.
Tako je i sada, pišem blog, umjesto da završavam novelu.
Sram me bilo!
Naravno, i onda sam imala isti problem koji danas; ljudi me jednostavno nisu shvaćali. Bilo ih je, naravno koji jesu, moja generacija, blizak krug, ali sveukupno; recimo profesorica kojoj sam dala da pregleda sve to i kaže mišljenje, samo me je čudno pogledala i rekla da se tako ne može pisati i da ovo zapravo nema nikakvog smisla ili značenje.
I tako, prolazile su godine, nikada ne bih išla na lidrano ili nešto slično; došla sam u srednju, kod profesorice otprilike istog mišljenja o mom radu (npr. članak za školski časopis, "diva i krasan", samo što je lektorirano 99,9% teksta, te maltene nije ostalo ništa od onoga što sam htjela prenijeti).
Tako mi je moralo doći iz dupeta u glavu, da se profesorićicama najviše sviđaju lirski tekstići ili nešto što ima bilo kakve veze s književnošću. ("Ruže cvatu dok gledam u nebo; ruže spokoja i ljubavi. Topao osjećaj prođe mojim tijelom, i osjećam, postajem kukac...")
Možda sam zaostala ili imam neku izobličenu viziju o umjetnosti, ali nikada nisam shvaćala one "wau" tekstove uzornih učenika, načičkane svime i svačime, a koji u koncu nemaju ama baš nikakvog smisla. I onda oni bje hvaljeni, dok sam ja maltene ispunila cijelu zadaćnicu pričom o lovu na zmaja (dok bi oni pisali, recimo o ljubavi, prijateljstvu, ljetu, cvijeću i sličnim lirskim šećernim preljevima).
Nek me bude sram i nek se pokopam odma sada odma, jer sam na kraju i ja počela pisati takve tekstove; shvatila sam da je jednostavno mnogo lakše; nadrljaš nešto lijepih riječi, stvoriš neku logičnu vezicu koja se može interpretirati kako ti prdne i mir.
I tad sam zapravo prestala s pisanjem.
Više nije bilo časopisa, pjesme su bačene u kut, novele su postale besmislene i ja sam s lakoćom jednog dobro uzgojenog amerikanca sjela pred TV i počela tupjeti.
Tupljenje bi se vjerojatno nastavilo donedogled, da nisam otkrila Gradsku knjižnicu; mjesto kakvo bi raj trebao biti, samo možda malo uređeniji. Tisuće i tisuće knjiga, koje čekaju samo da ih netko uzme u ruke i pročita. Tu negdje je počelo moje pravo upoznavanje sa znanstvenom fantastikom, koja je otvorila sasvim novo poglavlje. Pa su došli stripovi, glazba; sve što je nekoć činilo pravog tinejđera.
Tako skočih u more tuđih riječi i tuđih misli, bez da sam nešto veće svoje napisala. Smatrala sam, da moje pisanje nikada neće dostići nikakvu hvalevrijednu razinu (ta misao inače i danas čelično stoji), i da nema smisla uopće išta pokušavati. No, priroda bje jača od mene, te sam opet počela s pisanjem. Prvo blog, pa sitno pjesme, i na kraju pokoja novela.
Došao je kraj srednjoj i ja sam, "tek tako", poslal jednu svoju novopečenu priču na natječaj Eridana , i vjerojatno sam ja bila najviše začuđena kada je upala. Još sam se više začudila kada su me ove godine pitali da li mi se piše još jedna.
Dok sam bila u Budimpešti, moje pisanje je svedeno na minimum. Počeh pisati nekoliko novela, ali SVAKI put kada bih se taman ugrijala, banula bi cimerica u sobu te mi poremetila cijeli proces. Toliko o privatnosti u domovima. No, taj dio priče je rezultiralo s nekoliko kartica teksta za koje čak i ja mogu reći da odgovaraju nekom literarnom standardu. Sad također želim poslati radove na nekoliko natječaja, no postoji kvaka; strašan sam kampanjac. Priču za ovaj broj Eridana sam završila koji dan poslije roka. Tako je bilo oduvijek; makar imala mjesec dana za pisanje, najvjerojatnije ću započeti s pisanjem dan prije krajnjeg roka. Digne mi se adrenalin i pisanje dobiva smisao.
Tako je i sada, pišem blog, umjesto da završavam novelu.
Sram me bilo!
nedjelja, 16. kolovoza 2009.
nostalgija
nedavno sam potražila jedan od svojih davno izgubljenih blogova, i našla na njemu štošta iz "burnih" i "crnih" dana:
makrosvijet u malome
plakala sam
suza je za suzom tekla,
a kada više nisam mogla,
plakali su oblaci umjesto mene
munje sijevahu sa mojim jadom
urlat' sam mogla,
ali umjesto mene,
urlao je vjetar
stajala sam, sama,
slušala svukove sebe
negdje u daljini,
daleko, gdje oči više ne vide i
srce ostaje ledeno
u tvojoj krvi
samo jedna kap
crvena, gusta, mirisna
samo jedna kap
i proklet si zauvijek
srce lupa, još uvijek
u krajnjem očaju
ne smije biti tako
probudi se
još jedan trzaj
zadnji jauk
i mrak će pasti
zauvijek
samo jedna kap
spasit će te od ništavila
sada ili nikad
odluka mora pasti
osjećaj
hladno i toplo
uništavanje i stvaranje
živo i neživo
zrak i vatra
početak i kraj
ne mogu zaustaviti
ne mogu nastaviti
ne mogu živjeti
ne mogu umirati
jezivo i ugodno
izvrnuto i normalno
bjesno i mirno
ludilo i ludilo
ludilo....
...
sjedim u sobi
zatvaram oči
sve se vrti
nestajem
nemam se gdje uhvatiti
čujem glasove
prubudi se
dolazi svjetlo
otvaram oči
još uvijek boli
udara, steže
ponovo
gubim se
smijeh
smijem se
bole me noge
kao da sam hodala
hodala, hodala
užasno dugo
opet svjetlo
zvukovi
glasno
boli
ne prestaje
...
Na dnu livade...
na brdu, iznad grada
kraj rijeke, na rubu livade
duboko zakopana leži,
lica lijepa i rumena,
ona
leži tamo več davno
ne sjeća se da li je stvarno
ona, na dnu livade?
tko je vidio tolike nepravde?
više ne pije, prošlo je to davno
samo leži, mirna, nepomična
čeka, čeka bolje dane
zna, prokleta je zauvijek
čeka nekoga,
ne žli čuti za ovaj vijek
čeka svoju nadu
pokopanu davno
no sunce je prerano izašlo
nada je izgorjela
a njoj,
njoj to nikad nitko nije rekao
Bila je to godina 2007., sve je buktalo što buktati može, a ipak, osjećala sam se nevjerojatno odsjećeno od svega. Kao da je sve što je bilo zanimljivo, ili točnije, sve što je bilo definirano kao ŽIVOT događalo se nekom drugome.
Nikada se nisam osjećala osobito društvenom osobom. Možda će zvučati okrutno, ali većinu vremena sam imala većinu svojih poznanika u velikom vrtlogu u svojoj glavi, poput likova nekakvog romana; razmatrala sam njihove živote, postupke, bez neke prevelike interakcije.
Nedavno sam shvatila grešku u sistemu; uvijek sam analizirala, shvaćala ili ne, no nikad nisam povela niti jedan od onih razgovora koji sam namjeravala, nikada nisam učinila ono što sam analizom uspostavila kao pravo riješenje; uvijek je lakši put bio najlakši. I sada sam došla do točke da ne mogu vidjeti budućnost, jer me konci prošlosti neminovno vuku unazad; novi ljudi, novi doživljaji jednostavno nemaju mjesta u mom arhivu. Ostali su stari osjećaji, i kao da nemam mjesta za nove.
Htjela bih se uzdići iznad sebe, pustiti ono za što osjećam da raste u meni, postati ono za što znam da mogu...ali onda me opet uhvati osjećaj inferiornosti duboko usađen u mene, neizbrisiv trag i pečat na čelu, "da, ja sam taj nesretni čudak".
Sve pada u vodu i opet tek pasivno utapam svoj mozak u tuđoj boli ispjevanoj na vinil.
I opet kažem, dosta toga!
I opet kažem, nek idu svi dovraga.
I na kraju, opet ostajem sama....
makrosvijet u malome
plakala sam
suza je za suzom tekla,
a kada više nisam mogla,
plakali su oblaci umjesto mene
munje sijevahu sa mojim jadom
urlat' sam mogla,
ali umjesto mene,
urlao je vjetar
stajala sam, sama,
slušala svukove sebe
negdje u daljini,
daleko, gdje oči više ne vide i
srce ostaje ledeno
u tvojoj krvi
samo jedna kap
crvena, gusta, mirisna
samo jedna kap
i proklet si zauvijek
srce lupa, još uvijek
u krajnjem očaju
ne smije biti tako
probudi se
još jedan trzaj
zadnji jauk
i mrak će pasti
zauvijek
samo jedna kap
spasit će te od ništavila
sada ili nikad
odluka mora pasti
osjećaj
hladno i toplo
uništavanje i stvaranje
živo i neživo
zrak i vatra
početak i kraj
ne mogu zaustaviti
ne mogu nastaviti
ne mogu živjeti
ne mogu umirati
jezivo i ugodno
izvrnuto i normalno
bjesno i mirno
ludilo i ludilo
ludilo....
...
sjedim u sobi
zatvaram oči
sve se vrti
nestajem
nemam se gdje uhvatiti
čujem glasove
prubudi se
dolazi svjetlo
otvaram oči
još uvijek boli
udara, steže
ponovo
gubim se
smijeh
smijem se
bole me noge
kao da sam hodala
hodala, hodala
užasno dugo
opet svjetlo
zvukovi
glasno
boli
ne prestaje
...
Na dnu livade...
na brdu, iznad grada
kraj rijeke, na rubu livade
duboko zakopana leži,
lica lijepa i rumena,
ona
leži tamo več davno
ne sjeća se da li je stvarno
ona, na dnu livade?
tko je vidio tolike nepravde?
više ne pije, prošlo je to davno
samo leži, mirna, nepomična
čeka, čeka bolje dane
zna, prokleta je zauvijek
čeka nekoga,
ne žli čuti za ovaj vijek
čeka svoju nadu
pokopanu davno
no sunce je prerano izašlo
nada je izgorjela
a njoj,
njoj to nikad nitko nije rekao
Bila je to godina 2007., sve je buktalo što buktati može, a ipak, osjećala sam se nevjerojatno odsjećeno od svega. Kao da je sve što je bilo zanimljivo, ili točnije, sve što je bilo definirano kao ŽIVOT događalo se nekom drugome.
Nikada se nisam osjećala osobito društvenom osobom. Možda će zvučati okrutno, ali većinu vremena sam imala većinu svojih poznanika u velikom vrtlogu u svojoj glavi, poput likova nekakvog romana; razmatrala sam njihove živote, postupke, bez neke prevelike interakcije.
Nedavno sam shvatila grešku u sistemu; uvijek sam analizirala, shvaćala ili ne, no nikad nisam povela niti jedan od onih razgovora koji sam namjeravala, nikada nisam učinila ono što sam analizom uspostavila kao pravo riješenje; uvijek je lakši put bio najlakši. I sada sam došla do točke da ne mogu vidjeti budućnost, jer me konci prošlosti neminovno vuku unazad; novi ljudi, novi doživljaji jednostavno nemaju mjesta u mom arhivu. Ostali su stari osjećaji, i kao da nemam mjesta za nove.
Htjela bih se uzdići iznad sebe, pustiti ono za što osjećam da raste u meni, postati ono za što znam da mogu...ali onda me opet uhvati osjećaj inferiornosti duboko usađen u mene, neizbrisiv trag i pečat na čelu, "da, ja sam taj nesretni čudak".
Sve pada u vodu i opet tek pasivno utapam svoj mozak u tuđoj boli ispjevanoj na vinil.
I opet kažem, dosta toga!
I opet kažem, nek idu svi dovraga.
I na kraju, opet ostajem sama....
utorak, 11. kolovoza 2009.
Virgo oliti Svaki početak je težak
Bilo je dana... kada sam smatrala da sam rođena u lošem vremenu pod lošom zvijezdom.
Bilo je dana, kada sam htjela biti netko bolji, recimo bik ili lav.
A onda sam otkrila nešto poput ovoga: http://www.saidwhat.co.uk/quotes/star_sign/virgo
i shvatila da nije toliko loše biti ono što jesam. Uzimajući u obzir, da se recimo i David Copperfield rodio na isti dan kao i ja (koju godinicu kasnije). I to još i ne bi bila tolika fora, da nisam otkrila da su ljudi bitni za moju mentalnu higijenu (svakodnevnu prebrišem mozak listovima iz knjiga, tako se slova bolje upijaju) ili što god da je (vi hrvati znate naziv, jel) također rođeni pod istim zviježđem (ili barem sličnim) poput mene; gospodin velikan znanstvene fantastike H. G. Wells, the horror man Stephen King, Roald Dahl, kojega znaju svi koji uče engleski, za mene nedavno upoznati William Golding, te dvoje za koje sam se nadala da će se ispostaviti da su također rođeni u znaku djevice, a onda se ispostavilo da su rođeni čak na isti dan: Darko Macan (referenca; sredina teksta) i Stanislaw Lem.
Čovjek se prirodno zapita, čemu sva ta opsjednutost, da netko od mojih "idola" bude istog horoskopskog znaka kao ja. Odgovor je psihološki vrlo jednostavan; imala sam osjećaj da je sve što se postiže, postignuto pomoću neke vanzemaljske iskre, nečega što ljude razlikuje jedne od drugih; i kada sam se osvrnula, shvatih da sam u razredu od dvadeset ljudi maltene samo ja rođena u tom znaku. To mi se činilo dovoljnim razlogom, bolje reći izgovorom za neuspjeh. U mojoj okolini nije bilo nikoga tko bi shvatio komplikacije koje su se odvijale u mom mozgu. A i kasnije, srednja škola također nije donjelo mnogo "supatnika", te sam jednostavno imala osjećaj da svijetom vladaju svi drugi, a ja sam osuđena na propast.
Tako sam krenula u potragu za ljudima koji su rođeni pod tim zvijezđem, a postigli su neki značajniji uspjeh. Ne moram ni reći, da je potraga bila poprilično obeshrabrujuća, kada sam naletjela na hrpu nepoznatih imena. No najednom, ne znam odakle su se stvorili; pojavili su se novi ljudi. Ljudi koji se bave baš onim područjima koja su mene zanimala. I tada me ispunila nada, da možda i ja mogu nešto postići. Počela sam pisati. Zasad su mi jednu novelu čak i objavili. Bacila sam se u školske novine, štoviše, osnovala sam ih (ah da, skromnost), i čak iako su mi tekstovi lektorirani 99,9% (da, hvala profesorice što ste sačuvali čak jednu riječ iz originala), nisam odustajala; pisala sam za webzinove, kasnije sam počela i fotografirati. I svašta nešta se poklopilo, nedavno su mi objavili sliku u jednom photo magazinu. Sudjelovala sam u tri izložbe fotografija.
Mislim da ima nade za mene.
I shvatila sam da je taj moj znak, djevičanski, zapravo, jedan od najboljih (bez uvrede, jel); sada znam već podosta ljudi "iz tog roda", ili ako ne podosta, one najbitnije poznajem, i mogu reći, da mi nije žao što ih poznajem, jer ih većinu smatram posebnima, drukčijima.
P.S.: Majka Terezija je rođena 27.8. prije nešto sitno manje od 100 godina
Bilo je dana, kada sam htjela biti netko bolji, recimo bik ili lav.
A onda sam otkrila nešto poput ovoga: http://www.saidwhat.co.uk/quotes/star_sign/virgo
i shvatila da nije toliko loše biti ono što jesam. Uzimajući u obzir, da se recimo i David Copperfield rodio na isti dan kao i ja (koju godinicu kasnije). I to još i ne bi bila tolika fora, da nisam otkrila da su ljudi bitni za moju mentalnu higijenu (svakodnevnu prebrišem mozak listovima iz knjiga, tako se slova bolje upijaju) ili što god da je (vi hrvati znate naziv, jel) također rođeni pod istim zviježđem (ili barem sličnim) poput mene; gospodin velikan znanstvene fantastike H. G. Wells, the horror man Stephen King, Roald Dahl, kojega znaju svi koji uče engleski, za mene nedavno upoznati William Golding, te dvoje za koje sam se nadala da će se ispostaviti da su također rođeni u znaku djevice, a onda se ispostavilo da su rođeni čak na isti dan: Darko Macan (referenca; sredina teksta) i Stanislaw Lem.
Čovjek se prirodno zapita, čemu sva ta opsjednutost, da netko od mojih "idola" bude istog horoskopskog znaka kao ja. Odgovor je psihološki vrlo jednostavan; imala sam osjećaj da je sve što se postiže, postignuto pomoću neke vanzemaljske iskre, nečega što ljude razlikuje jedne od drugih; i kada sam se osvrnula, shvatih da sam u razredu od dvadeset ljudi maltene samo ja rođena u tom znaku. To mi se činilo dovoljnim razlogom, bolje reći izgovorom za neuspjeh. U mojoj okolini nije bilo nikoga tko bi shvatio komplikacije koje su se odvijale u mom mozgu. A i kasnije, srednja škola također nije donjelo mnogo "supatnika", te sam jednostavno imala osjećaj da svijetom vladaju svi drugi, a ja sam osuđena na propast.
Tako sam krenula u potragu za ljudima koji su rođeni pod tim zvijezđem, a postigli su neki značajniji uspjeh. Ne moram ni reći, da je potraga bila poprilično obeshrabrujuća, kada sam naletjela na hrpu nepoznatih imena. No najednom, ne znam odakle su se stvorili; pojavili su se novi ljudi. Ljudi koji se bave baš onim područjima koja su mene zanimala. I tada me ispunila nada, da možda i ja mogu nešto postići. Počela sam pisati. Zasad su mi jednu novelu čak i objavili. Bacila sam se u školske novine, štoviše, osnovala sam ih (ah da, skromnost), i čak iako su mi tekstovi lektorirani 99,9% (da, hvala profesorice što ste sačuvali čak jednu riječ iz originala), nisam odustajala; pisala sam za webzinove, kasnije sam počela i fotografirati. I svašta nešta se poklopilo, nedavno su mi objavili sliku u jednom photo magazinu. Sudjelovala sam u tri izložbe fotografija.
Mislim da ima nade za mene.
I shvatila sam da je taj moj znak, djevičanski, zapravo, jedan od najboljih (bez uvrede, jel); sada znam već podosta ljudi "iz tog roda", ili ako ne podosta, one najbitnije poznajem, i mogu reći, da mi nije žao što ih poznajem, jer ih većinu smatram posebnima, drukčijima.
P.S.: Majka Terezija je rođena 27.8. prije nešto sitno manje od 100 godina
Pretplati se na:
Postovi (Atom)