Virgo oliti Svaki početak je težak

Bilo je dana... kada sam smatrala da sam rođena u lošem vremenu pod lošom zvijezdom.
Bilo je dana, kada sam htjela biti netko bolji, recimo bik ili lav.
A onda sam otkrila nešto poput ovoga: http://www.saidwhat.co.uk/quotes/star_sign/virgo
i shvatila da nije toliko loše biti ono što jesam. Uzimajući u obzir, da se recimo i David Copperfield rodio na isti dan kao i ja (koju godinicu kasnije). I to još i ne bi bila tolika fora, da nisam otkrila da su ljudi bitni za moju mentalnu higijenu (svakodnevnu prebrišem mozak listovima iz knjiga, tako se slova bolje upijaju) ili što god da je (vi hrvati znate naziv, jel) također rođeni pod istim zviježđem (ili barem sličnim) poput mene; gospodin velikan znanstvene fantastike H. G. Wells, the horror man Stephen King, Roald Dahl, kojega znaju svi koji uče engleski, za mene nedavno upoznati William Golding, te dvoje za koje sam se nadala da će se ispostaviti da su također rođeni u znaku djevice, a onda se ispostavilo da su rođeni čak na isti dan: Darko Macan (referenca; sredina teksta) i Stanislaw Lem.
Čovjek se prirodno zapita, čemu sva ta opsjednutost, da netko od mojih "idola" bude istog horoskopskog znaka kao ja. Odgovor je psihološki vrlo jednostavan; imala sam osjećaj da je sve što se postiže, postignuto pomoću neke vanzemaljske iskre, nečega što ljude razlikuje jedne od drugih; i kada sam se osvrnula, shvatih da sam u razredu od dvadeset ljudi maltene samo ja rođena u tom znaku. To mi se činilo dovoljnim razlogom, bolje reći izgovorom za neuspjeh. U mojoj okolini nije bilo nikoga tko bi shvatio komplikacije koje su se odvijale u mom mozgu. A i kasnije, srednja škola također nije donjelo mnogo "supatnika", te sam jednostavno imala osjećaj da svijetom vladaju svi drugi, a ja sam osuđena na propast.
Tako sam krenula u potragu za ljudima koji su rođeni pod tim zvijezđem, a postigli su neki značajniji uspjeh. Ne moram ni reći, da je potraga bila poprilično obeshrabrujuća, kada sam naletjela na hrpu nepoznatih imena. No najednom, ne znam odakle su se stvorili; pojavili su se novi ljudi. Ljudi koji se bave baš onim područjima koja su mene zanimala. I tada me ispunila nada, da možda i ja mogu nešto postići. Počela sam pisati. Zasad su mi jednu novelu čak i objavili. Bacila sam se u školske novine, štoviše, osnovala sam ih (ah da, skromnost), i čak iako su mi tekstovi lektorirani 99,9% (da, hvala profesorice što ste sačuvali čak jednu riječ iz originala), nisam odustajala; pisala sam za webzinove, kasnije sam počela i fotografirati. I svašta nešta se poklopilo, nedavno su mi objavili sliku u jednom photo magazinu. Sudjelovala sam u tri izložbe fotografija.
Mislim da ima nade za mene.

I shvatila sam da je taj moj znak, djevičanski, zapravo, jedan od najboljih (bez uvrede, jel); sada znam već podosta ljudi "iz tog roda", ili ako ne podosta, one najbitnije poznajem, i mogu reći, da mi nije žao što ih poznajem, jer ih većinu smatram posebnima, drukčijima.

P.S.: Majka Terezija je rođena 27.8. prije nešto sitno manje od 100 godina