details

of a weird world

the guest

a detail i see quite often these days

yes, please

depressed? never! again.

it's pretty sad posting old photos.

I dream of rain...

The End is nigh

The optimists believe that everything is all right. The pessimists think that everything might be over the next day. And finally, the realists hope that they are going to survive the days of wrath. But the real problem mankind can not cope with is that we have destroyed our planet and do not know how to fix the damage. The problems we are and will be facing are all effects of our own mistakes; that we can not handle technology properly, cope with overpopulation, and definitely can not solve the environmental problems.

Modern technology was once considered a gift, now it is more like a curse. Everything developed – electricity, genetic modification, machines of any kind – was a useful contribution to comfort and a chance for better life even for the lower classes. And what do we have now? Power plants, dangerous for the whole area; food modified genetically to a degree it becomes inedible; and people being unemployed because the automation of factories.

Since we did not learn how to use technology in a way everyone has advantages of it, overpopulation is becoming a more serious problem every day. There are too many people in the undeveloped countries where the soil cannot provide enough food or the government can not act against poverty. The few and rich get most of the money and food, while the many and poor get only bits and bites.

Additionally, there are more and more environmental problems we have to cope with – a task which seems impossible. Why? Somehow, we cannot believe that something in that manner may happen to us. Nature was always there and hopefully it will remain so. But nature and the world are changing – we are the ones who change it. Unfortunately, we are not grown-up enough to face our own mistakes.

In conclusion, there is no hope. We developed technology too fast, in a pace we can not cope with. The gap between the poor and the rich is getting wider every day. No one knows what is going to happen if we do not stabilize our dwindling ecology. And if we continue with this pace, it is inevitable that our world as we know it will disappear forever.

Mechanic God

Nostalgia, the most dangerous thing mankind may face, but we're still looking into the past with attraction to every possible item which resembles the past centuries. Consequently, we forget about what is happening in the present; therefore, everyone and everything can manipulate us. Yes, now we arrived in an age, when even things can manipulate us. Television? Mobile phones? Robots? Whats next? Hope is spent in vain; every day it seems that mankind is getting more and more dumb, more and more vulnerable, more and more condemned to get extinct.

Lovely, indeed.

red sea

I WANT INSPIRATION

Insomnia is a great thing, especially if you do not really want it but have to make it for yourself with about a liter coffee every day. Lovely indeed. I need time, I need peace to come to my senses again. As if I had forgotten everything, I'm feeling quite lost at the moment. I'd to study, write essays and bla...but somehow i don't care. It's kinda floating in a pseudo-dream. Kinda having headache all the time...and feeling dizzy. I want to go out somewhere, but can't because I'm feeling somehow strange...but probably I am feeling strange because I do not go out enough, somewhere, I don't know, into the woods, lakes, and rivers. Lovely. I want to swim, like i did this summer. But still, I'm to lazy even to find a place where I might.
Things are bad, and getting even worse. I can't think on any language particularly, they are somehow all mixed in my mind.
Annoyance all the time, and I'm starting to hate it.
I want to sleep and run somewhere far at the same time.
Some people do it. Some are rabbits like me.
Fearst thou the world outside?
Somehow

Passing by

Photo taken in Osijek

The most of us probably think that mankind and everything it has made would last forever, but as much i would like to believe in such a thing, i just can't imagine that we may be a species that will one day maybe rule more than just the Earth, that we may even get better and smarter one day.
Did we try it so many times, to be better, to make a better society, or was it just money that kept us going? As i look back on our history, one thing i can clearly see is not less and not more but death. Even the greatest developments of mankind ended up as deadly weapons of mass destruction. And what's then the point in it? Are we all just a crazy, dumb, worthless bunch of beings?
I would like to believe that we'll live forever, like described in the science fiction novels, but then I find myself thinking that maybe there are some smarter, better beings somewhere out in the universe that may help us get in smarter, better state of mind, where we won't even bother whether we're alive or not, or whether we conquer something or not. There would be peace and noone would crave for more money or property.
Obviously, the mankind can't reach that state of mind, however hard it tries, so let's wait for the aliens who will teach us how to be those beings we always called "human".

ti i ja i svi mi skupa

*fotkano u Batini, Bikers Weekend 2008*

Čarobno je i ujedno zastrašujuće koliko smo mi, ljudi krhki i neponovljivi. Koliko malo treba, da se ugasi život, ne samo ljudski, već općenito. Koliko malo, da se uništi nešto neponovljivo, jedinstveno.
Makar i vjerovali u reinkarnaciju, isti se čovjek ne može roditi dvaput, to su samo varijacije iste, navozimo je, duše. Ne možete stvoriti istu stvar dva puta, makar to htjeli. Tu ni genetski inžinjering ne pomaže ništa, jer mogu oni napraviti u 99% identični DNK, ali ne mogu postići i da duša ostane ista. Previše je faktora koji čine osobu, i makar možemo reći da je većina ljudi "siva masa", ta siva masa nije jednobojna, baš zbog te romantične neponovljivosti.
Neponovljivost bića je rezultat još jedne strašno-čudesne pojave; neponovljivosti događaja. Makar bili recimo blizanci, i odgajani identično, uvijek će postojati neka devijacija uvjetovana tko zna čime. Npr; igraju se blizanci u vrtu. Jednog ugrize zmija, drugi otrči po majku. I to je već dovoljno da stvori razliku, čak iako je znanstveno dokazano da blizanci osjećaju ili barem naslućuju što se s drugim događa, to još uvijek nije isto (iako bih ja to najradije tumačila kao ogledalo - moju sliku boli nešto, moja slika je ja, znači i mene nešto boli. Ali ta teorija propada, ne pitajte me zašto).
Enivej, krenuvši samo od blizanaca, sad zamislite sve ostale ljude koji su svaki odgajani slično, ali nisu imale iste "inpute" (da se izrazim robotski), znači čak i ako su na nekom masovnom događaju, oni ga ne mogu doživjeti na potpuno isti način. Slično, da, ali ne isto!

Zašto sve ovo filozofiranje?

Pošto sam prebolila sve zamislive i nezamislive imaginarne bolesti, sada sam dobila novi "input" koji će mi dati razmišljanja i živciranja i "mama ja ne bi" barem još koju godinu. Ili do danog datuma; kraja svijeta 2012.
Znači, ako svi poumiremo, neće se opet stvoriti isto.
Na stranu sad što mi je došlo da plačem koji dan, ipak imam osjećaj da bi bilo lijepo iskoristiti ove godine, koje preostaju. Naravno, svake je godine bilo naznaka za skoru apokalipsu, ali zar ih je bilo toliko odjednom? Neshvatljivo. Ili nam taje, ili nitko ne uzima za ozbiljno. Voljela bih da ni ne znam za to. Da ne živim u strahu.
Možda pretjerujem, možda ne, zasad mi je ovo tek friška informacija.

Katkad mi dođe da počnem vjerovati u nešto. Bilo što, samo da mi kažu da će sve biti u redu, čak i ako dođe kraj, ima nekakvog spasa, neki "raj" gdje će sve biti u redu, gdje su svi sretni i ravnopravni. Problem je u tome, što se previše dobro poznajem. Tj, ne poznajem se onoliko koliko bi htjela, ali slutim vlastite reakcije.
Npr, dolazi kraj svijeta, sudnji dan, blablabla; ja sam u nekoj vjerskoj organizaciji, recimo budista, i sad ne znam šta radimo, vjerojatno se negdje molimo ili sam s obitelji ili štagod. Mislim da bi me užasno bio strah, jer bih znala, makar sam i prije pomišljala na takve stvari, da počnem vjerovati u nešto, krajnja odluka je pala tek kada sam shvatila da se moram negdje priključiti kako bih spasila svoju dušu (ili nešto u tom stilu), da sam krajnja kukavica, jer se ne mogu suočiti sa stvarnošću (kao ni mnogi drugi), da još uvijek ne mogu pobiti ono što su mi usadile godine i godine biologije i kemije, da zapravo duša ne postoji, da smo zapravo samo hrpa impulsa i gena i kemije i čega god i da me jedino zanima spas vlastite kukavičnosti, da se želim provući poput crva kroz rupu koja je možda rezervirana za nekog drugog.
A onda, opet razmišljam, da mi sada netko kaže, da imam još tri godine, zapravo ni ne znam što bi napravila. Htjela sam pisati, htjela sam stvarati. Htjela sam pomoći ljudima, htjela sam da nestane nepravde. Ali zapala sam u jamu, crnu, ljepljivu i ljigavu, iz koje nema izlaza. Kada su mi rekli da se ne može svima pomoći, kada su mi rekli da se zadovoljim s onim što imam, kada su mi rekli da nema smisla brinuti se za druge, jer se drugi u obrnutoj situaciji neće brinuti za mene.
Tješim se da sam nekoć imala sjajan dragulj, i da je sada samo malo uprljan blatom, da ga još mogu očistiti, da zapravo i nije toliko crn koliko mislim, koliko znam da je.
Kažu mi da sam naivna.
Katkad se osjećam nekako podmuklo. Glupo. Kada napravim nešto, za što mislim da je bilo dobro, a onda mi na kraju kažu, da to nije dobro za mene, jer me samo iskorištavaju, da nema smisla, jer neće biti nikakve zahvale, i onda mijenjam sve, mijenjam mišljenje, radim nešto drugo, za što mi kažu da je ispravno, a stalno imam osjećaj da nije.
Mašta mi je uvijek bila burna. Disney crtići su ostavili prevelik utjecaj na mene, sve one priče, u kojima je na kraju sve dobro, gdje dobro uvijek pobijedi, gdje dobri ljudi dobiju nagradu, gdje zlo nastrada i svane novo jutro.
Sve je to bio samo san. Djetinji, naivan.
No, ako i dođe kraj svijeta, hoće li ostati nešto od tih snova? Ili će se sve svesti tek na puko preživljavanje?
Kanibalizam, ubojstva, životinjski nagon za preživljavanje. Hoće li onda biti bitno, da se jedan čovjek rađa samo jedanput? Hoće li značiti što neponovljivost trenutka?
Ljubav, dobrota, pomoć onima kojima je potrebna?
Zar i danas ima neko značenje?

Paranoid

model: Andrea Sz.

Došao je i taj žalostan dan.
Bilo je i prije pokušaja za to, ali mislim da je sada ovim sasvim gotovo...
Naime, počela sam fotografirati ljude u:
a) prirodi
b) starim ruševinama
Mislim, bilo je i dosad takvih slučajeva, čak sam imala jedan rani session na istoj lokaciji, ali sada sam stvarno spala na ono najgore.
Slijedeće što će bit jeste da ću modele pobacati u Kopački rit ili u neku baru da im se refleksija lijepo zrcali dok oni do koljena gacaju u blatu. Ili još bolje, reći ću im da legnu na zemlju, pa ću im kosu pokriti lišćem ili nabacati nešto iznimno art oko njih, tek toliko da se vidi da nije kliše.
I naravno, fotkati samo ujutro ili predvečer, jer se onda dobivaju najljepša kič osvjetljenja.

Jao, serem.

Htjela bih se zahvaliti modelima na strpljenju i živcima :)

autoportret (slavlje ličnosti)

*na svim slikama u ovom postu se nalazi moja malenkost*


Teško je naći granicu između autodestrukcije i samoljublja, barem za mene.
S jedne strane, svjesna sam da neke stvari koje zamislim mogu prenijeti isključivo ja, s druge strane, saznanje da ne vjerujem nikom drugom u tom pothvatu ukazuje na određenu dozu, nazovimo je oholosti.


S druge pak strane, ima stvari za koje znam da ih jednostavno ne mogu raditi drugima, barem onim ljudima koje imam za rapsolaganje za modele; vjerojatno bi im bilo neugodno, ne bi se snašli i osjećali bi se osramoćeno.


Dok je meni, a to je jedno vrijeme postalo iznimno izražen dio moje ličnosti, postalo svejedno što će tko misliti ili da li ću se osramotiti, jer sam imala osjećaj da nemam što izgubiti, te da je jedino što mogu napraviti, jedino mjesto gdje mogu pobjeći, moja vizija umjetnosti.



Koliko je moja vizija bila opravdana, tj. da li sam uspjela prenijeti sve što sam htjela, oživiti svijet koji je buktao u mojoj glavi, opet postaje subjektivno.
Ja sam ga shvatila, jer je bio u mojoj glavi; ali još uvijek nisam mogla dati točnu definiciju jednoosobnog svijeta luđaka; Lunarije. Taj svijet i jest i nije. Nalazi se posvuda i nigdje, iako bi bilo točnije reći da je utočište za bijeg; klasičan bijeg od stvarnosti koji svi kad-tad pokušaju.



A kao jedini stanovnik te zemlje, u nekom smislu predstavljam cjelokupnu populaciju. Moja slika je slika svih, moje ogledalo je ogledalo svih.
Žalosno je jedino što se moja slika u stvarnom svijetu izobličava u ludilo.

iza oblaka (teorija portreta)

model: Istvan P.

Zapravo nemam što skrivati iza lirike, jer zapravo nemam fantazije. Osjećaji me katkad preplave u tolikoj mjeri, da gubim i ono malo razuma što svojatam.
Ima trenutaka kada pomislim da cijela stvar nema smisla, no već se u slijedećem pojavi netko, nešto i poremeti cijelu moju kulu besmisla. Smisao ipak negdje leži, duboko zakopan ispod slojeva.

I zapravo, nemojte me krivo shvatiti, ali nemam vam što za reći; sve su to samo osjećaji, trzaji elektriciteta koji remete jednoličnost.
Ipak, svi sanjamo jedni druge. Znači, ako ja napravim portret osobe kakvom ju ja vidim, to je samo dio sna. Može i ne mora imati veze sa stvarnošću. A možda je to samo još jedan osjećaj koji izražavam preko nekog drugog.

Meet the Snobs

model: Kresho

Skoro uspjeli projekt "Meet the Snobs". Prava ideja je bila da u jedan okvir utrpam dvije slike, jedna gdje je "snob" u svom "prirodnom" stanju, a drugu gdje pozvizne.

Projekt je u tome "skoro uspio" što se originalna ideja nije realizirala, ali sam umjesto poslikala hrpu drugačijih slika, koje su se čak ispostavile prihvatljivim za širu publiku.

S jedne strane, smatram žalosnim da NIKAKO nisam u stanju realizirati ono što mi je zapravo u glavi, i obično su rezultati mojih pothvata miljama daleko od onoga što sam ja prvotno zamislila. Vjerujem da problem leži negdje između mojih sposobnosti i mojih zamisli.

S druge pak strane, mogu reći da sam vrlo srećna, što sam uspjela stvoriti barem nekoliko slika koje se mogu "prodati" široj publici i za koje i sama mogu reći "ajd, valja".

Jedno vrijeme sam razmišljala, da je možda problem u komunikaciji, tj., imam nekakvu ideju koja je donekle razrađena, ali ju ne mogu prenijeti modelu, ili ju ne mogu prenijeti na željeni način pa bude krivo shvaćena.

model: Dunja

No neka, tješim se ja, da će se jednoga dana roditi nešto savršeno, nenadmašivo. Katkad me straše vlastite misli, straši me to kako uvlačim ljude u svoje gluposti, varajući i sebe i njih i sve koji su u doticaju samnom. I na kraju?

Ništa posebno, blagi prosjek.
Ima čak i ljudi koji vjeruju u mene, koji me ohrabruju. Neke od slika su mi čak i pohvaljene. Ali ne, nije dovoljno. Nije savršeno.
Viđam tuđe slike i ne shvaćam kako njima uspijeva, što oni imaju a ja ne?
Čitam tuđa djela i ne shvaćam kako njima uspijeva, što oni imaju a ja ne?


model: Dunja

Možda je problem u tome što previše toga želim odjednom, osjetim početni "šut" i onda sam na sedmom nebu. No kad prođe nešto vremena, droga splasne i sve postaje tek posao. Ili jer nemam odmah tamo nekoga pri ruci da mi pozira ili jer nemam gdje početi pisati.
Izgovori, izgovori.

Eleanor Rigby

model: Anasztazia Sz.
Jedna od prvih kritika koje sam dobila za ovu sliku je što se vide slušalice, a druga kritika po redu je bila da je ovo skrivena Sony reklama. Hm, za reklamu; mislim da nije toliko važno da li se vidi natpis ili ne, prava je bit (a tu se vraćamo na prvu kritiku) da se ta slušalica vidi. Naime, ovo je htio biti eksperiment s modelom (modelima, bit će još takvih slika); dala sam joj MP3 Player i pustila nešto klasične glazbe (Carmen/Habanera), nadajući se da će glazba na drugim ljudima postići sličan efekat kao kod mene (uživljavanje u situaciju).
Pokus smatram neuspjelim, prvenstveno zato što se modeli nisu mogli uživiti u glazbu, prvenstveno zato što su se morali više koncentrirati na ono što sam im ja govorila/kako će se namjestiti.... Znači, nisam dobro razradila zadanu mogućnost, što ću vjerojatno pokušati nadoknaditi sljedeći put kada se prihvatim fotografiranja s modelima - ako dotad sasvim ne odbacim ovu zamisao.