Teško je naći granicu između autodestrukcije i samoljublja, barem za mene.
S jedne strane, svjesna sam da neke stvari koje zamislim mogu prenijeti isključivo ja, s druge strane, saznanje da ne vjerujem nikom drugom u tom pothvatu ukazuje na određenu dozu, nazovimo je oholosti.
S druge pak strane, ima stvari za koje znam da ih jednostavno ne mogu raditi drugima, barem onim ljudima koje imam za rapsolaganje za modele; vjerojatno bi im bilo neugodno, ne bi se snašli i osjećali bi se osramoćeno.
Dok je meni, a to je jedno vrijeme postalo iznimno izražen dio moje ličnosti, postalo svejedno što će tko misliti ili da li ću se osramotiti, jer sam imala osjećaj da nemam što izgubiti, te da je jedino što mogu napraviti, jedino mjesto gdje mogu pobjeći, moja vizija umjetnosti.
Koliko je moja vizija bila opravdana, tj. da li sam uspjela prenijeti sve što sam htjela, oživiti svijet koji je buktao u mojoj glavi, opet postaje subjektivno.
Ja sam ga shvatila, jer je bio u mojoj glavi; ali još uvijek nisam mogla dati točnu definiciju jednoosobnog svijeta luđaka; Lunarije. Taj svijet i jest i nije. Nalazi se posvuda i nigdje, iako bi bilo točnije reći da je utočište za bijeg; klasičan bijeg od stvarnosti koji svi kad-tad pokušaju.
A kao jedini stanovnik te zemlje, u nekom smislu predstavljam cjelokupnu populaciju. Moja slika je slika svih, moje ogledalo je ogledalo svih.
Žalosno je jedino što se moja slika u stvarnom svijetu izobličava u ludilo.
