Passing by

Photo taken in Osijek

The most of us probably think that mankind and everything it has made would last forever, but as much i would like to believe in such a thing, i just can't imagine that we may be a species that will one day maybe rule more than just the Earth, that we may even get better and smarter one day.
Did we try it so many times, to be better, to make a better society, or was it just money that kept us going? As i look back on our history, one thing i can clearly see is not less and not more but death. Even the greatest developments of mankind ended up as deadly weapons of mass destruction. And what's then the point in it? Are we all just a crazy, dumb, worthless bunch of beings?
I would like to believe that we'll live forever, like described in the science fiction novels, but then I find myself thinking that maybe there are some smarter, better beings somewhere out in the universe that may help us get in smarter, better state of mind, where we won't even bother whether we're alive or not, or whether we conquer something or not. There would be peace and noone would crave for more money or property.
Obviously, the mankind can't reach that state of mind, however hard it tries, so let's wait for the aliens who will teach us how to be those beings we always called "human".

Mørk Skog

Nadasve zanimljiv muzički projekt, tj. hrpa projekata započetih prije nekoliko godina, kojeg predvodi lik s kojih dvadesetak godina. Ako vas zanimaju čudne glazbe, prošvrljajte ovdje: http://www.last.fm/music/M%C3%B8rk+Skog
tu imate linkove i za dajljnje pretraživanje, ali ja vam osobno preporučujem džabaleske download pjesme Tibet Vision:
http://www.last.fm/music/M%C3%B8rk+Skog/_/Tibet+Vision

enjoy ;)

zašto je isplativo gledati smeće na TV-u

da, dobro ste pročitali.

upravo se Xena mota na TV-u, i ne mogu a da se ne sjetim koliko sam znanja skupila iz te bedastoće, kakvom ju danas vidim. dok prije, ah, bio je vrhunac dnevnog programa.
i stripovi Sailor Moon, oltiga Mjesečeva ratnica.
nevjerojatno, ali čovjek nauči hrpu stvari; grčke bogove i mitove, ime planeta... da spomenem samo neke. i to još čak ni nisu sve "poučne shit stvari" koje su se prije/sada vrtjele na TV-u
u usporedbi s time, današnji crtići su bezveze.

ti i ja i svi mi skupa

*fotkano u Batini, Bikers Weekend 2008*

Čarobno je i ujedno zastrašujuće koliko smo mi, ljudi krhki i neponovljivi. Koliko malo treba, da se ugasi život, ne samo ljudski, već općenito. Koliko malo, da se uništi nešto neponovljivo, jedinstveno.
Makar i vjerovali u reinkarnaciju, isti se čovjek ne može roditi dvaput, to su samo varijacije iste, navozimo je, duše. Ne možete stvoriti istu stvar dva puta, makar to htjeli. Tu ni genetski inžinjering ne pomaže ništa, jer mogu oni napraviti u 99% identični DNK, ali ne mogu postići i da duša ostane ista. Previše je faktora koji čine osobu, i makar možemo reći da je većina ljudi "siva masa", ta siva masa nije jednobojna, baš zbog te romantične neponovljivosti.
Neponovljivost bića je rezultat još jedne strašno-čudesne pojave; neponovljivosti događaja. Makar bili recimo blizanci, i odgajani identično, uvijek će postojati neka devijacija uvjetovana tko zna čime. Npr; igraju se blizanci u vrtu. Jednog ugrize zmija, drugi otrči po majku. I to je već dovoljno da stvori razliku, čak iako je znanstveno dokazano da blizanci osjećaju ili barem naslućuju što se s drugim događa, to još uvijek nije isto (iako bih ja to najradije tumačila kao ogledalo - moju sliku boli nešto, moja slika je ja, znači i mene nešto boli. Ali ta teorija propada, ne pitajte me zašto).
Enivej, krenuvši samo od blizanaca, sad zamislite sve ostale ljude koji su svaki odgajani slično, ali nisu imale iste "inpute" (da se izrazim robotski), znači čak i ako su na nekom masovnom događaju, oni ga ne mogu doživjeti na potpuno isti način. Slično, da, ali ne isto!

Zašto sve ovo filozofiranje?

Pošto sam prebolila sve zamislive i nezamislive imaginarne bolesti, sada sam dobila novi "input" koji će mi dati razmišljanja i živciranja i "mama ja ne bi" barem još koju godinu. Ili do danog datuma; kraja svijeta 2012.
Znači, ako svi poumiremo, neće se opet stvoriti isto.
Na stranu sad što mi je došlo da plačem koji dan, ipak imam osjećaj da bi bilo lijepo iskoristiti ove godine, koje preostaju. Naravno, svake je godine bilo naznaka za skoru apokalipsu, ali zar ih je bilo toliko odjednom? Neshvatljivo. Ili nam taje, ili nitko ne uzima za ozbiljno. Voljela bih da ni ne znam za to. Da ne živim u strahu.
Možda pretjerujem, možda ne, zasad mi je ovo tek friška informacija.

Katkad mi dođe da počnem vjerovati u nešto. Bilo što, samo da mi kažu da će sve biti u redu, čak i ako dođe kraj, ima nekakvog spasa, neki "raj" gdje će sve biti u redu, gdje su svi sretni i ravnopravni. Problem je u tome, što se previše dobro poznajem. Tj, ne poznajem se onoliko koliko bi htjela, ali slutim vlastite reakcije.
Npr, dolazi kraj svijeta, sudnji dan, blablabla; ja sam u nekoj vjerskoj organizaciji, recimo budista, i sad ne znam šta radimo, vjerojatno se negdje molimo ili sam s obitelji ili štagod. Mislim da bi me užasno bio strah, jer bih znala, makar sam i prije pomišljala na takve stvari, da počnem vjerovati u nešto, krajnja odluka je pala tek kada sam shvatila da se moram negdje priključiti kako bih spasila svoju dušu (ili nešto u tom stilu), da sam krajnja kukavica, jer se ne mogu suočiti sa stvarnošću (kao ni mnogi drugi), da još uvijek ne mogu pobiti ono što su mi usadile godine i godine biologije i kemije, da zapravo duša ne postoji, da smo zapravo samo hrpa impulsa i gena i kemije i čega god i da me jedino zanima spas vlastite kukavičnosti, da se želim provući poput crva kroz rupu koja je možda rezervirana za nekog drugog.
A onda, opet razmišljam, da mi sada netko kaže, da imam još tri godine, zapravo ni ne znam što bi napravila. Htjela sam pisati, htjela sam stvarati. Htjela sam pomoći ljudima, htjela sam da nestane nepravde. Ali zapala sam u jamu, crnu, ljepljivu i ljigavu, iz koje nema izlaza. Kada su mi rekli da se ne može svima pomoći, kada su mi rekli da se zadovoljim s onim što imam, kada su mi rekli da nema smisla brinuti se za druge, jer se drugi u obrnutoj situaciji neće brinuti za mene.
Tješim se da sam nekoć imala sjajan dragulj, i da je sada samo malo uprljan blatom, da ga još mogu očistiti, da zapravo i nije toliko crn koliko mislim, koliko znam da je.
Kažu mi da sam naivna.
Katkad se osjećam nekako podmuklo. Glupo. Kada napravim nešto, za što mislim da je bilo dobro, a onda mi na kraju kažu, da to nije dobro za mene, jer me samo iskorištavaju, da nema smisla, jer neće biti nikakve zahvale, i onda mijenjam sve, mijenjam mišljenje, radim nešto drugo, za što mi kažu da je ispravno, a stalno imam osjećaj da nije.
Mašta mi je uvijek bila burna. Disney crtići su ostavili prevelik utjecaj na mene, sve one priče, u kojima je na kraju sve dobro, gdje dobro uvijek pobijedi, gdje dobri ljudi dobiju nagradu, gdje zlo nastrada i svane novo jutro.
Sve je to bio samo san. Djetinji, naivan.
No, ako i dođe kraj svijeta, hoće li ostati nešto od tih snova? Ili će se sve svesti tek na puko preživljavanje?
Kanibalizam, ubojstva, životinjski nagon za preživljavanje. Hoće li onda biti bitno, da se jedan čovjek rađa samo jedanput? Hoće li značiti što neponovljivost trenutka?
Ljubav, dobrota, pomoć onima kojima je potrebna?
Zar i danas ima neko značenje?

mama, idem kakati kod Kreše

jubilarni 20. post :P

nerves

Opet počinjem živčaniti.
Opet se sve počinje skupljati, a ja kao i inače imam osjećaj da nisam ništa napravila, da sam nesposobna i da će jednostavno sve proći po zlu.
I tako, opet ništa od slavnih planova.
I boli me glava, svaki božji dan.
I baš sad moraju kositi jebenu travu!

Čitam polako Zagreb 2014., nisam mogla izdržati do Budimpešte.
Jedino mi se ne sviđa što neke novele baš i nemaju radnju, već više opisuju vrijeme/mjesto/bla. Who cares?
Sad čitam neku krvavu (knjiga nije pri ruci, pa nemojte tražit da znam pisca), čak mogu reći da je sasvim dobra.

Moje pisanje stoji. Katkad me uvati inspiracija, ali ovako se jednostavno ne mogu prisiliti. A rok za par dana. Milina. Imam još toliko toga obaviti prije puta, recimo pospremit sobu.

Ovo ljeto niš nevalja. Zapadam u letargiju, i jedino što bih htjela raditi je piljit u plafon i jadati se kako sam bolesna. A zapravo mi nije ništa, osim onoga što sama sebi umišljam, tj moj mozak radi tijelu. I tako, vjerojatno ću za koju godinu sasvim skrenut, iako sam mislila da se to već zimus dogodilo. Očito još sazrijevam.

I spava mi se, ah mogla bi cijeli dan spavati i sanjati svoje divlje snove. Ali što mi onda ostaje od dana?

Otkad sam došla kući, počela sam gledati TV i švrljati po netu, stoput otvarajući jednu te istu stranicu da li ima nečeg novog.

Ajme meni, gledam TV. Čak i neke serije!

Što će tako postati od mene?

Osijek 2009

Danas je divan dan. Zasad se sve lijepo poslagalo. Stigle naočale (dioptrija lagano raste svake godine), pa sad maltene vidim kroz zidove! Dobih novu karticu, i na računu se ima čak i para (wuhu). Pronašla sam par sitnica u Land of Magic-u koje ću vjerojatno kupiti jednoj very special osobi kojoj je danas rođendan :)
I ima još jedna lijepa stvar; kako sam bauljala u gradu od 8 ujutro (a svaka trgovina, tako i optike, radi od 9, zašto ne), odoh malo prožvrljat po piji. I šta moje oči ugledahu, nego čiku koji prodaje stripove i knjige. Prvo na što naletjeh su naravno bili Dylan Dogovi, ali pošto sam imala sve brojeve koje je čiko nudio (duh), bacih pogled na hrpu starih Futura.
I tako, listam ja među hrpom izdanja iz tkoznakada, tražim zanimljive autore, kad odjednom:
"ZAGREB 2014, zbirka hrvatskog SF-a", uredio Darko Macan.
U strahu upitah koliko dođe (usput izračunavajući koja je najveća svota novaca koju mogu dat za nju a da još imam s čime platit kartu za kući), kad čiko kaže čarobnu riječ:
"petnajst kuna, al dam ti za deset, ak ćeš kupit i koju futuru"
Za Futuru se novaca više imalo nije, ali sam ipak bila mnogo srećna, što sam zbirku dobila za sitne novce.
Sama knjiga izgleda kao da je putovala po nekoj pustinji, onda su ju malo glodali, vjerojatno stali na nju i na kraju bacili na dno neke kutije. Inače, nije toliko strašno. Sjećam se starih Dylan Dogova koje sam nabavljala po antikvarijatima ili na ulici, pa su se maltene raspadali, morah zalijepit selotepom.
Inače obožavam kupovati knjige na pijaci ili u antikvarijatima. Tako sam, recimo, pribavila Asimovu "Foundation" seriju za nekih stotinjak kuna, na mađarskom :P Isti slučaj s knjigama Stanislawa Lema, koje u mađarskoj nabavljam za 15-20 kuna.
Neusporediv je osjećaj kopati po kutijama na pijaci, ili stajati na ljestvama u antikvarijatu kako bi pronašli nešto zanimljivo. U usporedbi s time, fancy mancy trgovina poput Algortima, ili još fancyje internet trgovine su nule. Ako kupim staro, nije mi žao nosat tjednima u torbi, nije mi žao šarat po njoj (da mama, šaram i pišem po knjigama, jer papir služi za pisanje, i ako ima neka prazna stranica, zašto ne? štedimo papir, sve je to ekološki :P ) ili je ponijet na kupanje pa ju smočit cijelu, jer znam da će taj stari papir nadživjet vjerojatno čak i mene.
A ova nova izdanja, bez veze, recimo; englesko izdanje Asimovovih novela, novo kupljeno, raspalo se u toj mjeri, da sam se opet morala latit selotepa, a još ju nisam ni dopola pročitala.
Vi izdavači ne shvaćate kako je teško opstati u ovom kapitalističkom svijetu, gdje se sve vrti oko novca; i ne možete zamisliti sreću kada pronađete nešto što ste još davno htjeli kupiti, a niste imali dovoljno za to, a onda to isto nađete negdje za 10-15 kuna.
Kenjam. Nemojte me uzimati za ozbiljno.
No, istina je, ne sjećam se da sam ikad dala više od 100 za jednu knjigu. Makar danima stajala u Algoritmu i slinila nad Sandmanom, Watchmenom ili nečim drugim, nema teoretske šanse da bi to ikad kupila. Hvala bogu na knjižnici. Knjižnica spašava.

Sad sam se zapravo upustila u financijske raspre, ali ovaj post prvotno nije trebao biti o tome. Prostite zbog ovoga mojoj materijalističkoj prirodi.

Negdje pri početku posta sam spomenula dotičnu zbirku, ZAGREB 2014 i moju sreću pribavkom. Postoji jedna stavka u cijeloj priči koju je bitno napomenuti; da nisam vidjela ime Darko Macan ispisano negdje unutar, ili da nisam imala predznanje o tome da je uređivao/uređuje takve zbirke, vjerojatno ju ne bi kupila. Loše. To znači da HR SF vežem isključivo za jedno ime, koje u mojim očima otprilike znači brend, njegovo ime je kao pečat "o.k.", prolaz, putovnica.

Prvo me zaintrigiralo, što bi naši dragi purgeri (centralisti jedni) imali za reći za zbivanja koja bi se trebala desiti za otprilike 4 godine. Bilo bi lijepo dočepati se zbirke 2004.
Oh da, i pošto sam pročitala uvodnik, sa zadovoljstvom sam upisala ime, godinu i mjesto nabavke: 2009. OSIJEK. Hah!
Žalosno, što recimo Osijek nema takvu neku zbirku, ali eto, od Gaie ni traga ni glasa. Čak ni ne znam da li su izdali onu zbirku s baranjskim hororom (ako se dobro sjećam), za koju je bio i neki natječaj.

Što se sadržaja tiče, zasad sam pročitala dvije i po novele, i po svemu sudeći neće upasti u kategoriju "zašto ne čitati", iako mi je novela Žarka Milenića pomalo isfurana i stoput prožvakana, ona od Zorana Pongrašića relativno diže razinu, dok se ova koju sad čitam, od Saše Škerle, tek počinje zahuktavati.
Ostatak ću vjerojatno ostaviti za Budimpeštu; imam sat vremena puta od doma do faksa, bit će vremena za čitanje po busevima. :P

Zašto ne čitati... (4)

Danas je lijep dan, pa reko da se bacim na pljuvanje klasika. I od klasika, moju naaajdražu knjigu, koje me bilo zlo nakon prvih 20 stranica, ali bi izdržala čak do 50 i neke. Čak!
Knjiga koja mi je već nekoliko puta u životu uspjela zgaditi čitanje je (taramtamtamtamtatatatata):
Cervantes: Don Quijote
Jednostavno, organski ne podnosim ni stil ni radnju ni likove, ma ništa. Oduvijek me fasciniralo kako se TO može proglasiti jednim od najboljih romana u povijesti čovječanstva!
Ima ljudi kojima se ne sviđa, recimo Kafkin Proces, ali ta knjiga je naspram Don Quijote-a raj na zemlji! Još uvijek mi je nezamislivo kako u toj knjizi može uživati netko osim profesora koji se s njom iživljavaju na učenicima.
Ako ima netko, tko ima dobre argumente za obranu ovog đavoljeg djela, nek se javi.
Ja vam preporučujem da mu se ni ne približavate. Ako ga vidite na polici, spalite u istom trenu.

Paranoid

model: Andrea Sz.

Došao je i taj žalostan dan.
Bilo je i prije pokušaja za to, ali mislim da je sada ovim sasvim gotovo...
Naime, počela sam fotografirati ljude u:
a) prirodi
b) starim ruševinama
Mislim, bilo je i dosad takvih slučajeva, čak sam imala jedan rani session na istoj lokaciji, ali sada sam stvarno spala na ono najgore.
Slijedeće što će bit jeste da ću modele pobacati u Kopački rit ili u neku baru da im se refleksija lijepo zrcali dok oni do koljena gacaju u blatu. Ili još bolje, reći ću im da legnu na zemlju, pa ću im kosu pokriti lišćem ili nabacati nešto iznimno art oko njih, tek toliko da se vidi da nije kliše.
I naravno, fotkati samo ujutro ili predvečer, jer se onda dobivaju najljepša kič osvjetljenja.

Jao, serem.

Htjela bih se zahvaliti modelima na strpljenju i živcima :)

Arbeit macht Frei!

Nekoć davno, prije nešto sitno više od 6 godina (zar sam toliko ostarjela?), bjeh poduzetno malo govno, koje si je očito uzelo u glavu da će postati pisac stoljeća. Imala sam časopis, pisali smo još jedan zajednički, imala sam vlastitu zbirku pjesama, zbirku novelica (sve "izdano" u kućnoj radionosti pomoću printera) i pisala toliko manijakalno, da na kraju nisam znala kuda sa svime time.
Naravno, i onda sam imala isti problem koji danas; ljudi me jednostavno nisu shvaćali. Bilo ih je, naravno koji jesu, moja generacija, blizak krug, ali sveukupno; recimo profesorica kojoj sam dala da pregleda sve to i kaže mišljenje, samo me je čudno pogledala i rekla da se tako ne može pisati i da ovo zapravo nema nikakvog smisla ili značenje.
I tako, prolazile su godine, nikada ne bih išla na lidrano ili nešto slično; došla sam u srednju, kod profesorice otprilike istog mišljenja o mom radu (npr. članak za školski časopis, "diva i krasan", samo što je lektorirano 99,9% teksta, te maltene nije ostalo ništa od onoga što sam htjela prenijeti).
Tako mi je moralo doći iz dupeta u glavu, da se profesorićicama najviše sviđaju lirski tekstići ili nešto što ima bilo kakve veze s književnošću. ("Ruže cvatu dok gledam u nebo; ruže spokoja i ljubavi. Topao osjećaj prođe mojim tijelom, i osjećam, postajem kukac...")
Možda sam zaostala ili imam neku izobličenu viziju o umjetnosti, ali nikada nisam shvaćala one "wau" tekstove uzornih učenika, načičkane svime i svačime, a koji u koncu nemaju ama baš nikakvog smisla. I onda oni bje hvaljeni, dok sam ja maltene ispunila cijelu zadaćnicu pričom o lovu na zmaja (dok bi oni pisali, recimo o ljubavi, prijateljstvu, ljetu, cvijeću i sličnim lirskim šećernim preljevima).
Nek me bude sram i nek se pokopam odma sada odma, jer sam na kraju i ja počela pisati takve tekstove; shvatila sam da je jednostavno mnogo lakše; nadrljaš nešto lijepih riječi, stvoriš neku logičnu vezicu koja se može interpretirati kako ti prdne i mir.
I tad sam zapravo prestala s pisanjem.
Više nije bilo časopisa, pjesme su bačene u kut, novele su postale besmislene i ja sam s lakoćom jednog dobro uzgojenog amerikanca sjela pred TV i počela tupjeti.
Tupljenje bi se vjerojatno nastavilo donedogled, da nisam otkrila Gradsku knjižnicu; mjesto kakvo bi raj trebao biti, samo možda malo uređeniji. Tisuće i tisuće knjiga, koje čekaju samo da ih netko uzme u ruke i pročita. Tu negdje je počelo moje pravo upoznavanje sa znanstvenom fantastikom, koja je otvorila sasvim novo poglavlje. Pa su došli stripovi, glazba; sve što je nekoć činilo pravog tinejđera.
Tako skočih u more tuđih riječi i tuđih misli, bez da sam nešto veće svoje napisala. Smatrala sam, da moje pisanje nikada neće dostići nikakvu hvalevrijednu razinu (ta misao inače i danas čelično stoji), i da nema smisla uopće išta pokušavati. No, priroda bje jača od mene, te sam opet počela s pisanjem. Prvo blog, pa sitno pjesme, i na kraju pokoja novela.
Došao je kraj srednjoj i ja sam, "tek tako", poslal jednu svoju novopečenu priču na natječaj Eridana , i vjerojatno sam ja bila najviše začuđena kada je upala. Još sam se više začudila kada su me ove godine pitali da li mi se piše još jedna.
Dok sam bila u Budimpešti, moje pisanje je svedeno na minimum. Počeh pisati nekoliko novela, ali SVAKI put kada bih se taman ugrijala, banula bi cimerica u sobu te mi poremetila cijeli proces. Toliko o privatnosti u domovima. No, taj dio priče je rezultiralo s nekoliko kartica teksta za koje čak i ja mogu reći da odgovaraju nekom literarnom standardu. Sad također želim poslati radove na nekoliko natječaja, no postoji kvaka; strašan sam kampanjac. Priču za ovaj broj Eridana sam završila koji dan poslije roka. Tako je bilo oduvijek; makar imala mjesec dana za pisanje, najvjerojatnije ću započeti s pisanjem dan prije krajnjeg roka. Digne mi se adrenalin i pisanje dobiva smisao.
Tako je i sada, pišem blog, umjesto da završavam novelu.
Sram me bilo!

nostalgija

nedavno sam potražila jedan od svojih davno izgubljenih blogova, i našla na njemu štošta iz "burnih" i "crnih" dana:

makrosvijet u malome

plakala sam
suza je za suzom tekla,
a kada više nisam mogla,
plakali su oblaci umjesto mene

munje sijevahu sa mojim jadom
urlat' sam mogla,
ali umjesto mene,
urlao je vjetar

stajala sam, sama,
slušala svukove sebe
negdje u daljini,
daleko, gdje oči više ne vide i
srce ostaje ledeno


u tvojoj krvi

samo jedna kap
crvena, gusta, mirisna
samo jedna kap
i proklet si zauvijek

srce lupa, još uvijek
u krajnjem očaju
ne smije biti tako
probudi se

još jedan trzaj
zadnji jauk
i mrak će pasti
zauvijek

samo jedna kap
spasit će te od ništavila
sada ili nikad
odluka mora pasti


osjećaj

hladno i toplo
uništavanje i stvaranje
živo i neživo
zrak i vatra
početak i kraj

ne mogu zaustaviti
ne mogu nastaviti
ne mogu živjeti
ne mogu umirati

jezivo i ugodno
izvrnuto i normalno
bjesno i mirno
ludilo i ludilo
ludilo....


...

sjedim u sobi
zatvaram oči
sve se vrti
nestajem

nemam se gdje uhvatiti
čujem glasove
prubudi se
dolazi svjetlo

otvaram oči
još uvijek boli
udara, steže
ponovo

gubim se
smijeh
smijem se

bole me noge
kao da sam hodala
hodala, hodala
užasno dugo

opet svjetlo
zvukovi
glasno
boli

ne prestaje
...


Na dnu livade...

na brdu, iznad grada
kraj rijeke, na rubu livade
duboko zakopana leži,
lica lijepa i rumena,
ona

leži tamo več davno
ne sjeća se da li je stvarno
ona, na dnu livade?
tko je vidio tolike nepravde?

više ne pije, prošlo je to davno
samo leži, mirna, nepomična
čeka, čeka bolje dane
zna, prokleta je zauvijek

čeka nekoga,
ne žli čuti za ovaj vijek
čeka svoju nadu
pokopanu davno

no sunce je prerano izašlo
nada je izgorjela
a njoj,
njoj to nikad nitko nije rekao

Bila je to godina 2007., sve je buktalo što buktati može, a ipak, osjećala sam se nevjerojatno odsjećeno od svega. Kao da je sve što je bilo zanimljivo, ili točnije, sve što je bilo definirano kao ŽIVOT događalo se nekom drugome.
Nikada se nisam osjećala osobito društvenom osobom. Možda će zvučati okrutno, ali većinu vremena sam imala većinu svojih poznanika u velikom vrtlogu u svojoj glavi, poput likova nekakvog romana; razmatrala sam njihove živote, postupke, bez neke prevelike interakcije.
Nedavno sam shvatila grešku u sistemu; uvijek sam analizirala, shvaćala ili ne, no nikad nisam povela niti jedan od onih razgovora koji sam namjeravala, nikada nisam učinila ono što sam analizom uspostavila kao pravo riješenje; uvijek je lakši put bio najlakši. I sada sam došla do točke da ne mogu vidjeti budućnost, jer me konci prošlosti neminovno vuku unazad; novi ljudi, novi doživljaji jednostavno nemaju mjesta u mom arhivu. Ostali su stari osjećaji, i kao da nemam mjesta za nove.
Htjela bih se uzdići iznad sebe, pustiti ono za što osjećam da raste u meni, postati ono za što znam da mogu...ali onda me opet uhvati osjećaj inferiornosti duboko usađen u mene, neizbrisiv trag i pečat na čelu, "da, ja sam taj nesretni čudak".
Sve pada u vodu i opet tek pasivno utapam svoj mozak u tuđoj boli ispjevanoj na vinil.

I opet kažem, dosta toga!

I opet kažem, nek idu svi dovraga.

I na kraju, opet ostajem sama....

autoportret (slavlje ličnosti)

*na svim slikama u ovom postu se nalazi moja malenkost*


Teško je naći granicu između autodestrukcije i samoljublja, barem za mene.
S jedne strane, svjesna sam da neke stvari koje zamislim mogu prenijeti isključivo ja, s druge strane, saznanje da ne vjerujem nikom drugom u tom pothvatu ukazuje na određenu dozu, nazovimo je oholosti.


S druge pak strane, ima stvari za koje znam da ih jednostavno ne mogu raditi drugima, barem onim ljudima koje imam za rapsolaganje za modele; vjerojatno bi im bilo neugodno, ne bi se snašli i osjećali bi se osramoćeno.


Dok je meni, a to je jedno vrijeme postalo iznimno izražen dio moje ličnosti, postalo svejedno što će tko misliti ili da li ću se osramotiti, jer sam imala osjećaj da nemam što izgubiti, te da je jedino što mogu napraviti, jedino mjesto gdje mogu pobjeći, moja vizija umjetnosti.



Koliko je moja vizija bila opravdana, tj. da li sam uspjela prenijeti sve što sam htjela, oživiti svijet koji je buktao u mojoj glavi, opet postaje subjektivno.
Ja sam ga shvatila, jer je bio u mojoj glavi; ali još uvijek nisam mogla dati točnu definiciju jednoosobnog svijeta luđaka; Lunarije. Taj svijet i jest i nije. Nalazi se posvuda i nigdje, iako bi bilo točnije reći da je utočište za bijeg; klasičan bijeg od stvarnosti koji svi kad-tad pokušaju.



A kao jedini stanovnik te zemlje, u nekom smislu predstavljam cjelokupnu populaciju. Moja slika je slika svih, moje ogledalo je ogledalo svih.
Žalosno je jedino što se moja slika u stvarnom svijetu izobličava u ludilo.

A bűz kiűz

Verset költenék, de hjaj hiába,

Tehetségem nulla, évem mulla,

Kitanulni e mesterséget nem lehet,

Születni kell, másképp nem mehet.

Nem kell nekem, óh nyámnyila vers,

Elég leírnom, hogy te Sors, hogy versz.

Rímeket rakosgatok szorgalmasan,

Most már látom, elcsesztem alaposan.

Pórias időtöltés az egész,

Tanulás helyett, de merész.

Szókincsem sajna kevés,

Hallásom tompa kés.

Ritmussal próbálkozom,

Értelem után kapadozom.

Tuti giccs e mű,

Nincs kinek e szenny kű.

Zašto ne čitati... (3)

Danas sam crne volje, te ću vas usrećit jednim iznimno lošim vampirskom horrorom (nije najgori koji sam čitala, jer sam najgorem hvala bogu zaboravila i naslov i pisca).
Naš današnji kandidat je spisateljica koju sam vjerojatno već na razno pljuvala, s pravom ili bez, neka svatko odluči za sebe. Moje posjedovanje tih knjiga je prvenstveno zbog loše informiranosti i mladosti. Bilo je zanimljivo čitati knjige "Sotonizam", "Vile" i sl. koje su se negdje 2003.-2005. masovno izdavale/pojavljivale na policama knjižara; sve dok čovjek ne shvati da su krajnje dosadne i da zapravo nemaju što za reći, a u najgorem slučaju su navedeni podaci plod mašte.
Da prijeđem na stvar, naša današnja knjiga je: Viktoria Faust: Anđeo na mome grobu
Prvo, da vas obradujem jednim citatom:
"Njegove ruke, one svilene, nevjerojatne ruke, putovale su njenom golom kožom. Preko njezina lica, dodirujući joj usne, čineči da trne od toga dodira. Preko njezina vrata, koji je drhtao pulsom i ritmom njezina srca, čineči da trnci prođu njenim leđima, da nestanu u njoj, da traže i pronađu najintimniji dio nje i probude ga, kao što ništa nikada nije, da ga natjeraju da procvjeta. Preko nejnih uzdrhtalih grudi, preko tamnih, krutih kupina njenih bradavica, i bio je opojan taj bol koje su učinile nejgove usne, njegovi zubi zariveni u njih, sišući. I dalje, preko njezina trbuha, preko mišića koji su se ustrašeno trzali poput prestrašenih životinjica pod njegovim dodirom, tjerajući ga da nastavi dalje, dalje. I preko unutrašnje strane njenih bedara, tamo gdje je koža bila najnježnija i najsvilenija, sve do tamnog trokuta rosnih kovrčica, u unutrašnjost vrelog, raspupanog mesa, tamo gdje je vrućina bila grotlo paklenog užitka. (...)" i tako dalje i tako dalje...
Iako bi se ovaj dio, u usporedbi s ostatkom mogao proglasiti čak zanimljivim (nešto se događa), nešto u meni ipak budi sumnju u ljepotu ovakvih opisa.
Knjiga, novela, roman, nazovite kako hoćete, se inače više-manje sastoji od loše kombinacije vampirskih klišeiziranih scena (npr. nepoznati, mladoliki, tajanstveni, muškoliki vampir zavodi nedužne djevice; jedna od njih ili više obvezno umiru ili se pretvaraju u vampire). Radnju sam otprilike zaboravila, znam da na kraju ima nekih leševa, a u prostoru između nešto nesigurnosti, crnih sumnji i nešto malo gore navedene erotike.
I to bi bilo to. Sve u svemu, loše. Nemojte čitati.

iza oblaka (teorija portreta)

model: Istvan P.

Zapravo nemam što skrivati iza lirike, jer zapravo nemam fantazije. Osjećaji me katkad preplave u tolikoj mjeri, da gubim i ono malo razuma što svojatam.
Ima trenutaka kada pomislim da cijela stvar nema smisla, no već se u slijedećem pojavi netko, nešto i poremeti cijelu moju kulu besmisla. Smisao ipak negdje leži, duboko zakopan ispod slojeva.

I zapravo, nemojte me krivo shvatiti, ali nemam vam što za reći; sve su to samo osjećaji, trzaji elektriciteta koji remete jednoličnost.
Ipak, svi sanjamo jedni druge. Znači, ako ja napravim portret osobe kakvom ju ja vidim, to je samo dio sna. Može i ne mora imati veze sa stvarnošću. A možda je to samo još jedan osjećaj koji izražavam preko nekog drugog.

Хто наклав у бобік

oliti
Tko se posrao u policijski auto?
pitanje je sad.
a saznat ćemo kad?
tad?
sad?
nikad.

oduvijek sam htjela zagnjuriti glavu pod zemlju, poput noja. pokušavala sam. ne mogu. ne mogu gledati sve te ljude, sve te sudbine kako se stapaju u jedno, kako završavaju besmisleno.
kako manipuliraju nama, kako nas prave glupima.
i pomoći nema.
to svi znaju, svima je jasno.
i svi su pomireni s time.
nažalost.

a što ostaje za budućnost?
prošla su vremena velikih ljudi i i velikih postignuća.
prošla su vremena časti i ponosa.
svi smo postali crvi na velikoj jabuci, koju izjedamo sve više i više, dok se sasvim ne rastrune i povuće nas sve zasobom u svoju propast.

opet kažem, nema smisla.
moj glas se ionako neće čuti
moj glas se ionako neće množiti
moj glas će nestati u ništavilu
puput svih ostalih...

Zašto ne čitati.... (2)

Danas sam iznimno zla i prava baba jaga, pa vas obaviještavam o drugoj knjizi u redu koju ne smijete ni pod koju cijenu pročitati, osim ako trenutno sjedite negdje gdje se može i čučit i čekate već previše vremena da vas uhvati inspiracija.
Naš današnji drugi naslov je: Peter Coles: Hawking i um Boga
Jedino što je na ovoj knjizi zanimljivo je naslov, eventualno omot. Kao prvo, knjiga uopće na razrađuje temu koja je zadana naslovom, osim u uvodniku i na kraju, gdje se zapravo dođe do zaključka da je naslov sasvim bezveze, jer čovjek o kojem je napisana je zapravo sasvim bezvezna ličnost koja nema pojma.
Tako barem zvuči laiku poput mene, koji se očito ne razumije u fiziku i teoriju svega (koja se u 60 stranica, kolika je duljina knjige spomene barem 66 puta) koja zapravo postoji i ne, i bilo bi lijepo da postoji, jer bi riješila hrpu problema koji muče fizičare, matematičare i razne ičare ovih dana i posljednjih 1000 godina. Zapravo postoji fixna teorija o stvarima koje maltene imaju svoju volju i ne reagiraju po nikakvoj pravilnosti, ali baš je fino objašnejno za laike, da bi se čak ista stvar pobila na kraju poglavlja. I još nešto, kad ta teorija, formula ili što god SVEGA bude zgotovljena, biće jako fora, jer ćemo saznat božju misao, ali možda i ne, možda je to samo opis, ali ima ljudi koji vjeruju u to, ali na koncu nema smisla, jer ako nađemo tu teoriju, to znači da nema boga, znači nije ju imao tko izmisliti, jer teoretski onda ne bi bilo ni početka ni kraja ni sredine, jer na koncu, sve je relativno, ali je i Einstein rekao da je njegova teorija nepotpuna, znači i to je relativno.
Eto, uštedjeli ste si vrijeme i novac, ovo gore vam je otprilike kratak sadržaj + gradivo iz fizike za 4. gimnazije.

Virgo oliti Svaki početak je težak

Bilo je dana... kada sam smatrala da sam rođena u lošem vremenu pod lošom zvijezdom.
Bilo je dana, kada sam htjela biti netko bolji, recimo bik ili lav.
A onda sam otkrila nešto poput ovoga: http://www.saidwhat.co.uk/quotes/star_sign/virgo
i shvatila da nije toliko loše biti ono što jesam. Uzimajući u obzir, da se recimo i David Copperfield rodio na isti dan kao i ja (koju godinicu kasnije). I to još i ne bi bila tolika fora, da nisam otkrila da su ljudi bitni za moju mentalnu higijenu (svakodnevnu prebrišem mozak listovima iz knjiga, tako se slova bolje upijaju) ili što god da je (vi hrvati znate naziv, jel) također rođeni pod istim zviježđem (ili barem sličnim) poput mene; gospodin velikan znanstvene fantastike H. G. Wells, the horror man Stephen King, Roald Dahl, kojega znaju svi koji uče engleski, za mene nedavno upoznati William Golding, te dvoje za koje sam se nadala da će se ispostaviti da su također rođeni u znaku djevice, a onda se ispostavilo da su rođeni čak na isti dan: Darko Macan (referenca; sredina teksta) i Stanislaw Lem.
Čovjek se prirodno zapita, čemu sva ta opsjednutost, da netko od mojih "idola" bude istog horoskopskog znaka kao ja. Odgovor je psihološki vrlo jednostavan; imala sam osjećaj da je sve što se postiže, postignuto pomoću neke vanzemaljske iskre, nečega što ljude razlikuje jedne od drugih; i kada sam se osvrnula, shvatih da sam u razredu od dvadeset ljudi maltene samo ja rođena u tom znaku. To mi se činilo dovoljnim razlogom, bolje reći izgovorom za neuspjeh. U mojoj okolini nije bilo nikoga tko bi shvatio komplikacije koje su se odvijale u mom mozgu. A i kasnije, srednja škola također nije donjelo mnogo "supatnika", te sam jednostavno imala osjećaj da svijetom vladaju svi drugi, a ja sam osuđena na propast.
Tako sam krenula u potragu za ljudima koji su rođeni pod tim zvijezđem, a postigli su neki značajniji uspjeh. Ne moram ni reći, da je potraga bila poprilično obeshrabrujuća, kada sam naletjela na hrpu nepoznatih imena. No najednom, ne znam odakle su se stvorili; pojavili su se novi ljudi. Ljudi koji se bave baš onim područjima koja su mene zanimala. I tada me ispunila nada, da možda i ja mogu nešto postići. Počela sam pisati. Zasad su mi jednu novelu čak i objavili. Bacila sam se u školske novine, štoviše, osnovala sam ih (ah da, skromnost), i čak iako su mi tekstovi lektorirani 99,9% (da, hvala profesorice što ste sačuvali čak jednu riječ iz originala), nisam odustajala; pisala sam za webzinove, kasnije sam počela i fotografirati. I svašta nešta se poklopilo, nedavno su mi objavili sliku u jednom photo magazinu. Sudjelovala sam u tri izložbe fotografija.
Mislim da ima nade za mene.

I shvatila sam da je taj moj znak, djevičanski, zapravo, jedan od najboljih (bez uvrede, jel); sada znam već podosta ljudi "iz tog roda", ili ako ne podosta, one najbitnije poznajem, i mogu reći, da mi nije žao što ih poznajem, jer ih većinu smatram posebnima, drukčijima.

P.S.: Majka Terezija je rođena 27.8. prije nešto sitno manje od 100 godina

Zašto ne čitati....

U našoj današnjoj rubrici, "Zašto ne čitati..." upoznat ću vas s još jednom knjigom koju nema smisla pročitati (za dobrobit društva, suzdržavam se od komentiranja Shakespearea).
Današnja knjiga, o kojoj nećete previše saznati, jer ju čak ni ja nisam uspjela pročitati do kraja je (taram taram tarampampam): Charles R. Cross - Kosa Anđela (Biografija Kurta Cobaina)
Prije nego me rulja linčuje, da kažem zašto; oni koji je imaju (poput mene), su je vjerojatno kupili u naletu puberteta, kada je slušati grunge bilo nešto revolucionarno i novo (kao i prije dvadeset godina, jel), ili su se možda zaživili u neku nostalgiju ili su jednostavno bolesnici koji žive tuđe živote.
Od 360 gusto ispisanih stranica, ja sam prije par godina stala negdje oko dvjestote. I ne mičem se otamo. Iz jednostavnog razloga; knjiga nije zanimljiva, i jedino ako ste "totalno ufurani" u cijelu grung i punk "spiku" može vam pružiti prividno zadovoljstvo, ali i to je samo prividno. Znam kako sam se i sama prisiljavala da ju čitam, makar je bila dosadna; a to je još bilo za vrijeme "ufuranosti". Sad ju najradije ne bih ni dotakla, ali stoji na polici i bode mi oči. Ona i 130 kuna koje sam dala za nju.
Tješim se, imala sam i gorih investicija (npr. CD grupe The Rasmus, plaćen 100 kuna (neki album prije nego što su postali slavni), a nije mi se uopće svidio. Što je najgore, već sam prije kupnje imala sve pjesme sa interneta, ali ja sam morala imati original jer mi je mozak jednostavno pregorio pubertetom.), ali ipak. Kad se zbroje sve loše investicije, dobije je poprilična hrpa.
Da se vratim na temu, nemojte ju čitat, nemojte ju posuđivat i prvenstveno, nemojte ju kupovati. Nikako. Knjiga je jednostavno loša i mota dobru staru ploču koju svi znaju, koju možete odgledati uživo, s novim likovima ako odete u bilo koji "underground" kafić. Samo što se sad ne presnimavaju kazete (o čemu ima barem nekoliko nostalgičnih poglavlja u knjizi: tko je što kome presnimavao) već prže CD-ovi. Ista stvar. Odite na DORF, održava se svake godine, tamo imate isto to, samo skrećne verzije i na filmu, a to je to što nama mladima treba, zar ne?

SCI-FI

Vagyis, magyarán science fiction, vagyis szépen magyarul (ahogy most először és utoljára fogom így megszólítani), tudományos fantasztika, vagyis irodalom (tudományos fantasztikus irodalom?). Vagyis, egyesek szerint ponyva. Na most, ennek szeretnék pár mondatban ellentmondani.
Kétféle sci-fi létezik, ezek a jó és a rossz.
A rossz sci-fi magától értetődően, ponyva. Ennek következtében, nincsen semmiféle értéke. Vegyük például az „űroperákat” és a hasonló jelenségeket. Ezeknek jellemzőjük, hogy kétféleképpen lehet velük embert ölni, az egyik, az olvasás nyújtotta unalomtól, a másik a kötet mérete és a fizikai törvények által okozott súrlódásos kontaktusból kifolyó ütés általi azonnali halál. Persze, léteznek kevésbé unalmas és kevésbé hatalmas kötetek is, vegyük példának egy vámpírokkal foglalkozó horvát írónőt, aki egy amúgy jó brit írónőt kívánt utánozni, sikertelenül. Nevezzük az ördögöt nevén, Viktoria Faust művei erőszakról és szexről szólnak, vegyítve egy kis szedett-vedett filozófiával. Ponyva a javából.
A jó sci-fi ezzel ellentétben teljesen más. Persze, abból is létezik több fajta. Mondjuk, amikor az író egy teljesen más világba helyezi mondanivalóját (pl. Frank Herbert: Dűne), mert az ő agya egyszerűen máskép kattog és számára a társadalmi tükröt egy más világ képviseli (nem összekeverendő az amúgy silány fantasy vagy sci-fi százkötetű regényekkel, ahová a szerző külön szótárat mellékel a fogalmak és utalások jobb megértése érdekében). A másik, úgymond igazi, sci-fi, amikor az író a tudomány újításait egy másik jövőbe helyezi és azoknak hatását vizsgálja a társadalomra, emberekre. Erre számos kiváló példa van: Dick, Bradbury, stb. Ezek felelnek meg leginkább a kívánatos képnek amit a rajongók a sci-fi-ről szeretnének mutatni: olyan irodalom, mely lehetőséget, utat mutat egy másik világ vagy (legtöbbször) a jövő tükrén keresztül. Sajnos, ezt a képet kevesen értik, és az irodalomárok/irodalomtörténészek ennek következtében, nem látják a fát az erdőtől, magyarán, belefulladnak az igazi, modern, társadalmilag elfogadott és értékesnek mondott irodalomba. Ha jól esik, hát kellemes fuldoklást kívánok az érthetetlen irodalom tömkelegében.

Sapienti sat

Meet the Snobs

model: Kresho

Skoro uspjeli projekt "Meet the Snobs". Prava ideja je bila da u jedan okvir utrpam dvije slike, jedna gdje je "snob" u svom "prirodnom" stanju, a drugu gdje pozvizne.

Projekt je u tome "skoro uspio" što se originalna ideja nije realizirala, ali sam umjesto poslikala hrpu drugačijih slika, koje su se čak ispostavile prihvatljivim za širu publiku.

S jedne strane, smatram žalosnim da NIKAKO nisam u stanju realizirati ono što mi je zapravo u glavi, i obično su rezultati mojih pothvata miljama daleko od onoga što sam ja prvotno zamislila. Vjerujem da problem leži negdje između mojih sposobnosti i mojih zamisli.

S druge pak strane, mogu reći da sam vrlo srećna, što sam uspjela stvoriti barem nekoliko slika koje se mogu "prodati" široj publici i za koje i sama mogu reći "ajd, valja".

Jedno vrijeme sam razmišljala, da je možda problem u komunikaciji, tj., imam nekakvu ideju koja je donekle razrađena, ali ju ne mogu prenijeti modelu, ili ju ne mogu prenijeti na željeni način pa bude krivo shvaćena.

model: Dunja

No neka, tješim se ja, da će se jednoga dana roditi nešto savršeno, nenadmašivo. Katkad me straše vlastite misli, straši me to kako uvlačim ljude u svoje gluposti, varajući i sebe i njih i sve koji su u doticaju samnom. I na kraju?

Ništa posebno, blagi prosjek.
Ima čak i ljudi koji vjeruju u mene, koji me ohrabruju. Neke od slika su mi čak i pohvaljene. Ali ne, nije dovoljno. Nije savršeno.
Viđam tuđe slike i ne shvaćam kako njima uspijeva, što oni imaju a ja ne?
Čitam tuđa djela i ne shvaćam kako njima uspijeva, što oni imaju a ja ne?


model: Dunja

Možda je problem u tome što previše toga želim odjednom, osjetim početni "šut" i onda sam na sedmom nebu. No kad prođe nešto vremena, droga splasne i sve postaje tek posao. Ili jer nemam odmah tamo nekoga pri ruci da mi pozira ili jer nemam gdje početi pisati.
Izgovori, izgovori.

ex/in terrier

amikor a szél belekap a hajamba, amikor az árnyak egymásba folyva lejtik táncukat, amikor az esőcseppek arcomra hullnak. ez az en idom

ekkor érzem magam egynek a természettel, háborgó erejével, sejtelmes neszeivel

ahogy kívül a szel, úgy tombol bennem minden. zivatar, eső, jégcsapás, csak arra var, h kitörjön.

es var es var, es gyülemlik, robbanni vágyik, de nem engedik, nem szabad. benn kell maradnia, biztonságban, távol a mindig éber szemektől, távol a sok sok embertől.

Eleanor Rigby

model: Anasztazia Sz.
Jedna od prvih kritika koje sam dobila za ovu sliku je što se vide slušalice, a druga kritika po redu je bila da je ovo skrivena Sony reklama. Hm, za reklamu; mislim da nije toliko važno da li se vidi natpis ili ne, prava je bit (a tu se vraćamo na prvu kritiku) da se ta slušalica vidi. Naime, ovo je htio biti eksperiment s modelom (modelima, bit će još takvih slika); dala sam joj MP3 Player i pustila nešto klasične glazbe (Carmen/Habanera), nadajući se da će glazba na drugim ljudima postići sličan efekat kao kod mene (uživljavanje u situaciju).
Pokus smatram neuspjelim, prvenstveno zato što se modeli nisu mogli uživiti u glazbu, prvenstveno zato što su se morali više koncentrirati na ono što sam im ja govorila/kako će se namjestiti.... Znači, nisam dobro razradila zadanu mogućnost, što ću vjerojatno pokušati nadoknaditi sljedeći put kada se prihvatim fotografiranja s modelima - ako dotad sasvim ne odbacim ovu zamisao.

long ago...

Teško je započinjati sve iznova... S pisanjem bloga sam prestala još prije više od godinu dana - izgubila se stara ekipa, svi smo se razišli, kao da više nismo imali što reći svijetu; kao da se iscrpila snaga (ili da kažem pubertet?) koja nas je gonila da objavljujemo, pišemo, dajemo glas.
Svijet se naveliko promijenio od početka srednje škole (kad samo pomislim, pet godina), sada svi imaju čvrste stavove, nema mjesta "istraživačkoj filozofiji" i "tajnim naukama"; sve je postalo jasno i nema više mjesta za snove i pogrešna shvaćanja.
No dosta žalosti, prošlo je, bilo je, upoznala sam drage i dobre ljude, neki su ostali, neki su se izgubili, tako ide život; možda se još negdje sretnemo.
Hm, da. Da reknem koju i o biti ovog ostvarenja; nakon hrpe završenih, zanemarenih, i "malopostnih" blogova s kojima sam se u ove dvije godine mučila i koji nisu urodili nikakvim plodom, odlučih kao ozbiljna i odrasla osoba (LOL) stvoriti nešto što bi htjelo da bude moja "VERY OFFICIAL" stranica gdje će me sve velike i male face moći pronaći. Iako me to vjerojatno neće spriječiti u tome da "naserem" (ah, pubertet) hrpu gluposti, uostalom, kao i inače.
I skoro zaboravih, ako me netko želi pratiti (u što baš i nisam uvjerena), nek izvoli učiti jezike, jer su u planu stvari na mađarskom, engleskom i njemačkom... I da ne zaboravim, moj voljeni i posljednjih mjeseci poprilično zanemaren glas vizije - fotografiju.

Toliko zasad. Nek me netko katkad podsjeti da objavim post. Hvala