*fotkano u Batini, Bikers Weekend 2008*
Čarobno je i ujedno zastrašujuće koliko smo mi, ljudi krhki i neponovljivi. Koliko malo treba, da se ugasi život, ne samo ljudski, već općenito. Koliko malo, da se uništi nešto neponovljivo, jedinstveno.
Makar i vjerovali u reinkarnaciju, isti se čovjek ne može roditi dvaput, to su samo varijacije iste, navozimo je, duše. Ne možete stvoriti istu stvar dva puta, makar to htjeli. Tu ni genetski inžinjering ne pomaže ništa, jer mogu oni napraviti u 99% identični DNK, ali ne mogu postići i da duša ostane ista. Previše je faktora koji čine osobu, i makar možemo reći da je većina ljudi "siva masa", ta siva masa nije jednobojna, baš zbog te romantične neponovljivosti.
Neponovljivost bića je rezultat još jedne strašno-čudesne pojave; neponovljivosti događaja. Makar bili recimo blizanci, i odgajani identično, uvijek će postojati neka devijacija uvjetovana tko zna čime. Npr; igraju se blizanci u vrtu. Jednog ugrize zmija, drugi otrči po majku. I to je već dovoljno da stvori razliku, čak iako je znanstveno dokazano da blizanci osjećaju ili barem naslućuju što se s drugim događa, to još uvijek nije isto (iako bih ja to najradije tumačila kao ogledalo - moju sliku boli nešto, moja slika je ja, znači i mene nešto boli. Ali ta teorija propada, ne pitajte me zašto).
Enivej, krenuvši samo od blizanaca, sad zamislite sve ostale ljude koji su svaki odgajani slično, ali nisu imale iste "inpute" (da se izrazim robotski), znači čak i ako su na nekom masovnom događaju, oni ga ne mogu doživjeti na potpuno isti način. Slično, da, ali ne isto!
Zašto sve ovo filozofiranje?
Pošto sam prebolila sve zamislive i nezamislive imaginarne bolesti, sada sam dobila novi "input" koji će mi dati razmišljanja i živciranja i "mama ja ne bi" barem još koju godinu. Ili do danog datuma; kraja svijeta 2012.
Znači, ako svi poumiremo, neće se opet stvoriti isto.
Na stranu sad što mi je došlo da plačem koji dan, ipak imam osjećaj da bi bilo lijepo iskoristiti ove godine, koje preostaju. Naravno, svake je godine bilo naznaka za skoru apokalipsu, ali zar ih je bilo toliko odjednom? Neshvatljivo. Ili nam taje, ili nitko ne uzima za ozbiljno. Voljela bih da ni ne znam za to. Da ne živim u strahu.
Možda pretjerujem, možda ne, zasad mi je ovo tek friška informacija.
Katkad mi dođe da počnem vjerovati u nešto. Bilo što, samo da mi kažu da će sve biti u redu, čak i ako dođe kraj, ima nekakvog spasa, neki "raj" gdje će sve biti u redu, gdje su svi sretni i ravnopravni. Problem je u tome, što se previše dobro poznajem. Tj, ne poznajem se onoliko koliko bi htjela, ali slutim vlastite reakcije.
Npr, dolazi kraj svijeta, sudnji dan, blablabla; ja sam u nekoj vjerskoj organizaciji, recimo budista, i sad ne znam šta radimo, vjerojatno se negdje molimo ili sam s obitelji ili štagod. Mislim da bi me užasno bio strah, jer bih znala, makar sam i prije pomišljala na takve stvari, da počnem vjerovati u nešto, krajnja odluka je pala tek kada sam shvatila da se moram negdje priključiti kako bih spasila svoju dušu (ili nešto u tom stilu), da sam krajnja kukavica, jer se ne mogu suočiti sa stvarnošću (kao ni mnogi drugi), da još uvijek ne mogu pobiti ono što su mi usadile godine i godine biologije i kemije, da zapravo duša ne postoji, da smo zapravo samo hrpa impulsa i gena i kemije i čega god i da me jedino zanima spas vlastite kukavičnosti, da se želim provući poput crva kroz rupu koja je možda rezervirana za nekog drugog.
A onda, opet razmišljam, da mi sada netko kaže, da imam još tri godine, zapravo ni ne znam što bi napravila. Htjela sam pisati, htjela sam stvarati. Htjela sam pomoći ljudima, htjela sam da nestane nepravde. Ali zapala sam u jamu, crnu, ljepljivu i ljigavu, iz koje nema izlaza. Kada su mi rekli da se ne može svima pomoći, kada su mi rekli da se zadovoljim s onim što imam, kada su mi rekli da nema smisla brinuti se za druge, jer se drugi u obrnutoj situaciji neće brinuti za mene.
Tješim se da sam nekoć imala sjajan dragulj, i da je sada samo malo uprljan blatom, da ga još mogu očistiti, da zapravo i nije toliko crn koliko mislim, koliko znam da je.
Kažu mi da sam naivna.
Katkad se osjećam nekako podmuklo. Glupo. Kada napravim nešto, za što mislim da je bilo dobro, a onda mi na kraju kažu, da to nije dobro za mene, jer me samo iskorištavaju, da nema smisla, jer neće biti nikakve zahvale, i onda mijenjam sve, mijenjam mišljenje, radim nešto drugo, za što mi kažu da je ispravno, a stalno imam osjećaj da nije.
Mašta mi je uvijek bila burna. Disney crtići su ostavili prevelik utjecaj na mene, sve one priče, u kojima je na kraju sve dobro, gdje dobro uvijek pobijedi, gdje dobri ljudi dobiju nagradu, gdje zlo nastrada i svane novo jutro.
Sve je to bio samo san. Djetinji, naivan.
No, ako i dođe kraj svijeta, hoće li ostati nešto od tih snova? Ili će se sve svesti tek na puko preživljavanje?
Kanibalizam, ubojstva, životinjski nagon za preživljavanje. Hoće li onda biti bitno, da se jedan čovjek rađa samo jedanput? Hoće li značiti što neponovljivost trenutka?
Ljubav, dobrota, pomoć onima kojima je potrebna?
Zar i danas ima neko značenje?
