podne

zapravo nemam o čemu pisati. pišem da bih pisala, da mi prođe vrijeme, da ne moram razmišljati o stvarima koje mi već plešu na vrhu glave. odluke koje ne želim donositi, ljudi kojih se ne želim sjetiti. kad bih se barem mogla prepoloviti i raditi sve što poželim u isto vrijeme. ili kada bih barem mogla nestati da nemam više nikakvih problema. nijedno nije pravo riješenje. nema pravih riješenja samo odluka.
ideje kao da su ishlapile davnih dana. ishlapile i upile se u plahte, krevete, tepihe, topli zrak koji dahće za vratom. nema ih. sve je tu, ali ipak nedohvatljivo. kada jednom uđu negdje, ideje se više ne daju izvuči. makar snovi pokušali nadoknaditi nedostatak, sve je to samo zamjena za nešto što je već nestalo.
osjećaji su drugačiji. oni se upijaju u organe. mozak, srce, pluča, bubrezi, ruke, noge. i dodir je dovoljan da se sjetiš da osjetiš ono što ne želiš, ono što si već odavno htio zaboraviti. i opet i opet i opet. sve se vrti u krug i čak i da odrežeš ruku, imat ćeš osjećaj da je još uvijek tamo. nema te promjene koja će pomoć, nema te okoline od koje ćeš sve zaboraviti. poput sjećanja, ostavljaju sluzav trag gdje god pošla. kao da si zavezan za ogromnu prikolicu punu smeća koje ti se nekad činilo vrijednim - zlato koje se pretvorilo u olovo.

vrijeme ne postoji. sve se vrti u krug i sve se ponavlja.
ljudi su poput sjena koje vidiš iz ringišpila, znaš da su tamo i oni koji ti nešto znači, ali na kraju ih više ne možeš razlikovati od bezlične mase lica i tijela koja se nakuplja oko tebe.

čitati je teško, pisati još teže, pogotovo ako to rade budale.