Passing by

Photo taken in Osijek

The most of us probably think that mankind and everything it has made would last forever, but as much i would like to believe in such a thing, i just can't imagine that we may be a species that will one day maybe rule more than just the Earth, that we may even get better and smarter one day.
Did we try it so many times, to be better, to make a better society, or was it just money that kept us going? As i look back on our history, one thing i can clearly see is not less and not more but death. Even the greatest developments of mankind ended up as deadly weapons of mass destruction. And what's then the point in it? Are we all just a crazy, dumb, worthless bunch of beings?
I would like to believe that we'll live forever, like described in the science fiction novels, but then I find myself thinking that maybe there are some smarter, better beings somewhere out in the universe that may help us get in smarter, better state of mind, where we won't even bother whether we're alive or not, or whether we conquer something or not. There would be peace and noone would crave for more money or property.
Obviously, the mankind can't reach that state of mind, however hard it tries, so let's wait for the aliens who will teach us how to be those beings we always called "human".

Mørk Skog

Nadasve zanimljiv muzički projekt, tj. hrpa projekata započetih prije nekoliko godina, kojeg predvodi lik s kojih dvadesetak godina. Ako vas zanimaju čudne glazbe, prošvrljajte ovdje: http://www.last.fm/music/M%C3%B8rk+Skog
tu imate linkove i za dajljnje pretraživanje, ali ja vam osobno preporučujem džabaleske download pjesme Tibet Vision:
http://www.last.fm/music/M%C3%B8rk+Skog/_/Tibet+Vision

enjoy ;)

zašto je isplativo gledati smeće na TV-u

da, dobro ste pročitali.

upravo se Xena mota na TV-u, i ne mogu a da se ne sjetim koliko sam znanja skupila iz te bedastoće, kakvom ju danas vidim. dok prije, ah, bio je vrhunac dnevnog programa.
i stripovi Sailor Moon, oltiga Mjesečeva ratnica.
nevjerojatno, ali čovjek nauči hrpu stvari; grčke bogove i mitove, ime planeta... da spomenem samo neke. i to još čak ni nisu sve "poučne shit stvari" koje su se prije/sada vrtjele na TV-u
u usporedbi s time, današnji crtići su bezveze.

ti i ja i svi mi skupa

*fotkano u Batini, Bikers Weekend 2008*

Čarobno je i ujedno zastrašujuće koliko smo mi, ljudi krhki i neponovljivi. Koliko malo treba, da se ugasi život, ne samo ljudski, već općenito. Koliko malo, da se uništi nešto neponovljivo, jedinstveno.
Makar i vjerovali u reinkarnaciju, isti se čovjek ne može roditi dvaput, to su samo varijacije iste, navozimo je, duše. Ne možete stvoriti istu stvar dva puta, makar to htjeli. Tu ni genetski inžinjering ne pomaže ništa, jer mogu oni napraviti u 99% identični DNK, ali ne mogu postići i da duša ostane ista. Previše je faktora koji čine osobu, i makar možemo reći da je većina ljudi "siva masa", ta siva masa nije jednobojna, baš zbog te romantične neponovljivosti.
Neponovljivost bića je rezultat još jedne strašno-čudesne pojave; neponovljivosti događaja. Makar bili recimo blizanci, i odgajani identično, uvijek će postojati neka devijacija uvjetovana tko zna čime. Npr; igraju se blizanci u vrtu. Jednog ugrize zmija, drugi otrči po majku. I to je već dovoljno da stvori razliku, čak iako je znanstveno dokazano da blizanci osjećaju ili barem naslućuju što se s drugim događa, to još uvijek nije isto (iako bih ja to najradije tumačila kao ogledalo - moju sliku boli nešto, moja slika je ja, znači i mene nešto boli. Ali ta teorija propada, ne pitajte me zašto).
Enivej, krenuvši samo od blizanaca, sad zamislite sve ostale ljude koji su svaki odgajani slično, ali nisu imale iste "inpute" (da se izrazim robotski), znači čak i ako su na nekom masovnom događaju, oni ga ne mogu doživjeti na potpuno isti način. Slično, da, ali ne isto!

Zašto sve ovo filozofiranje?

Pošto sam prebolila sve zamislive i nezamislive imaginarne bolesti, sada sam dobila novi "input" koji će mi dati razmišljanja i živciranja i "mama ja ne bi" barem još koju godinu. Ili do danog datuma; kraja svijeta 2012.
Znači, ako svi poumiremo, neće se opet stvoriti isto.
Na stranu sad što mi je došlo da plačem koji dan, ipak imam osjećaj da bi bilo lijepo iskoristiti ove godine, koje preostaju. Naravno, svake je godine bilo naznaka za skoru apokalipsu, ali zar ih je bilo toliko odjednom? Neshvatljivo. Ili nam taje, ili nitko ne uzima za ozbiljno. Voljela bih da ni ne znam za to. Da ne živim u strahu.
Možda pretjerujem, možda ne, zasad mi je ovo tek friška informacija.

Katkad mi dođe da počnem vjerovati u nešto. Bilo što, samo da mi kažu da će sve biti u redu, čak i ako dođe kraj, ima nekakvog spasa, neki "raj" gdje će sve biti u redu, gdje su svi sretni i ravnopravni. Problem je u tome, što se previše dobro poznajem. Tj, ne poznajem se onoliko koliko bi htjela, ali slutim vlastite reakcije.
Npr, dolazi kraj svijeta, sudnji dan, blablabla; ja sam u nekoj vjerskoj organizaciji, recimo budista, i sad ne znam šta radimo, vjerojatno se negdje molimo ili sam s obitelji ili štagod. Mislim da bi me užasno bio strah, jer bih znala, makar sam i prije pomišljala na takve stvari, da počnem vjerovati u nešto, krajnja odluka je pala tek kada sam shvatila da se moram negdje priključiti kako bih spasila svoju dušu (ili nešto u tom stilu), da sam krajnja kukavica, jer se ne mogu suočiti sa stvarnošću (kao ni mnogi drugi), da još uvijek ne mogu pobiti ono što su mi usadile godine i godine biologije i kemije, da zapravo duša ne postoji, da smo zapravo samo hrpa impulsa i gena i kemije i čega god i da me jedino zanima spas vlastite kukavičnosti, da se želim provući poput crva kroz rupu koja je možda rezervirana za nekog drugog.
A onda, opet razmišljam, da mi sada netko kaže, da imam još tri godine, zapravo ni ne znam što bi napravila. Htjela sam pisati, htjela sam stvarati. Htjela sam pomoći ljudima, htjela sam da nestane nepravde. Ali zapala sam u jamu, crnu, ljepljivu i ljigavu, iz koje nema izlaza. Kada su mi rekli da se ne može svima pomoći, kada su mi rekli da se zadovoljim s onim što imam, kada su mi rekli da nema smisla brinuti se za druge, jer se drugi u obrnutoj situaciji neće brinuti za mene.
Tješim se da sam nekoć imala sjajan dragulj, i da je sada samo malo uprljan blatom, da ga još mogu očistiti, da zapravo i nije toliko crn koliko mislim, koliko znam da je.
Kažu mi da sam naivna.
Katkad se osjećam nekako podmuklo. Glupo. Kada napravim nešto, za što mislim da je bilo dobro, a onda mi na kraju kažu, da to nije dobro za mene, jer me samo iskorištavaju, da nema smisla, jer neće biti nikakve zahvale, i onda mijenjam sve, mijenjam mišljenje, radim nešto drugo, za što mi kažu da je ispravno, a stalno imam osjećaj da nije.
Mašta mi je uvijek bila burna. Disney crtići su ostavili prevelik utjecaj na mene, sve one priče, u kojima je na kraju sve dobro, gdje dobro uvijek pobijedi, gdje dobri ljudi dobiju nagradu, gdje zlo nastrada i svane novo jutro.
Sve je to bio samo san. Djetinji, naivan.
No, ako i dođe kraj svijeta, hoće li ostati nešto od tih snova? Ili će se sve svesti tek na puko preživljavanje?
Kanibalizam, ubojstva, životinjski nagon za preživljavanje. Hoće li onda biti bitno, da se jedan čovjek rađa samo jedanput? Hoće li značiti što neponovljivost trenutka?
Ljubav, dobrota, pomoć onima kojima je potrebna?
Zar i danas ima neko značenje?

mama, idem kakati kod Kreše

jubilarni 20. post :P

nerves

Opet počinjem živčaniti.
Opet se sve počinje skupljati, a ja kao i inače imam osjećaj da nisam ništa napravila, da sam nesposobna i da će jednostavno sve proći po zlu.
I tako, opet ništa od slavnih planova.
I boli me glava, svaki božji dan.
I baš sad moraju kositi jebenu travu!

Čitam polako Zagreb 2014., nisam mogla izdržati do Budimpešte.
Jedino mi se ne sviđa što neke novele baš i nemaju radnju, već više opisuju vrijeme/mjesto/bla. Who cares?
Sad čitam neku krvavu (knjiga nije pri ruci, pa nemojte tražit da znam pisca), čak mogu reći da je sasvim dobra.

Moje pisanje stoji. Katkad me uvati inspiracija, ali ovako se jednostavno ne mogu prisiliti. A rok za par dana. Milina. Imam još toliko toga obaviti prije puta, recimo pospremit sobu.

Ovo ljeto niš nevalja. Zapadam u letargiju, i jedino što bih htjela raditi je piljit u plafon i jadati se kako sam bolesna. A zapravo mi nije ništa, osim onoga što sama sebi umišljam, tj moj mozak radi tijelu. I tako, vjerojatno ću za koju godinu sasvim skrenut, iako sam mislila da se to već zimus dogodilo. Očito još sazrijevam.

I spava mi se, ah mogla bi cijeli dan spavati i sanjati svoje divlje snove. Ali što mi onda ostaje od dana?

Otkad sam došla kući, počela sam gledati TV i švrljati po netu, stoput otvarajući jednu te istu stranicu da li ima nečeg novog.

Ajme meni, gledam TV. Čak i neke serije!

Što će tako postati od mene?

Osijek 2009

Danas je divan dan. Zasad se sve lijepo poslagalo. Stigle naočale (dioptrija lagano raste svake godine), pa sad maltene vidim kroz zidove! Dobih novu karticu, i na računu se ima čak i para (wuhu). Pronašla sam par sitnica u Land of Magic-u koje ću vjerojatno kupiti jednoj very special osobi kojoj je danas rođendan :)
I ima još jedna lijepa stvar; kako sam bauljala u gradu od 8 ujutro (a svaka trgovina, tako i optike, radi od 9, zašto ne), odoh malo prožvrljat po piji. I šta moje oči ugledahu, nego čiku koji prodaje stripove i knjige. Prvo na što naletjeh su naravno bili Dylan Dogovi, ali pošto sam imala sve brojeve koje je čiko nudio (duh), bacih pogled na hrpu starih Futura.
I tako, listam ja među hrpom izdanja iz tkoznakada, tražim zanimljive autore, kad odjednom:
"ZAGREB 2014, zbirka hrvatskog SF-a", uredio Darko Macan.
U strahu upitah koliko dođe (usput izračunavajući koja je najveća svota novaca koju mogu dat za nju a da još imam s čime platit kartu za kući), kad čiko kaže čarobnu riječ:
"petnajst kuna, al dam ti za deset, ak ćeš kupit i koju futuru"
Za Futuru se novaca više imalo nije, ali sam ipak bila mnogo srećna, što sam zbirku dobila za sitne novce.
Sama knjiga izgleda kao da je putovala po nekoj pustinji, onda su ju malo glodali, vjerojatno stali na nju i na kraju bacili na dno neke kutije. Inače, nije toliko strašno. Sjećam se starih Dylan Dogova koje sam nabavljala po antikvarijatima ili na ulici, pa su se maltene raspadali, morah zalijepit selotepom.
Inače obožavam kupovati knjige na pijaci ili u antikvarijatima. Tako sam, recimo, pribavila Asimovu "Foundation" seriju za nekih stotinjak kuna, na mađarskom :P Isti slučaj s knjigama Stanislawa Lema, koje u mađarskoj nabavljam za 15-20 kuna.
Neusporediv je osjećaj kopati po kutijama na pijaci, ili stajati na ljestvama u antikvarijatu kako bi pronašli nešto zanimljivo. U usporedbi s time, fancy mancy trgovina poput Algortima, ili još fancyje internet trgovine su nule. Ako kupim staro, nije mi žao nosat tjednima u torbi, nije mi žao šarat po njoj (da mama, šaram i pišem po knjigama, jer papir služi za pisanje, i ako ima neka prazna stranica, zašto ne? štedimo papir, sve je to ekološki :P ) ili je ponijet na kupanje pa ju smočit cijelu, jer znam da će taj stari papir nadživjet vjerojatno čak i mene.
A ova nova izdanja, bez veze, recimo; englesko izdanje Asimovovih novela, novo kupljeno, raspalo se u toj mjeri, da sam se opet morala latit selotepa, a još ju nisam ni dopola pročitala.
Vi izdavači ne shvaćate kako je teško opstati u ovom kapitalističkom svijetu, gdje se sve vrti oko novca; i ne možete zamisliti sreću kada pronađete nešto što ste još davno htjeli kupiti, a niste imali dovoljno za to, a onda to isto nađete negdje za 10-15 kuna.
Kenjam. Nemojte me uzimati za ozbiljno.
No, istina je, ne sjećam se da sam ikad dala više od 100 za jednu knjigu. Makar danima stajala u Algoritmu i slinila nad Sandmanom, Watchmenom ili nečim drugim, nema teoretske šanse da bi to ikad kupila. Hvala bogu na knjižnici. Knjižnica spašava.

Sad sam se zapravo upustila u financijske raspre, ali ovaj post prvotno nije trebao biti o tome. Prostite zbog ovoga mojoj materijalističkoj prirodi.

Negdje pri početku posta sam spomenula dotičnu zbirku, ZAGREB 2014 i moju sreću pribavkom. Postoji jedna stavka u cijeloj priči koju je bitno napomenuti; da nisam vidjela ime Darko Macan ispisano negdje unutar, ili da nisam imala predznanje o tome da je uređivao/uređuje takve zbirke, vjerojatno ju ne bi kupila. Loše. To znači da HR SF vežem isključivo za jedno ime, koje u mojim očima otprilike znači brend, njegovo ime je kao pečat "o.k.", prolaz, putovnica.

Prvo me zaintrigiralo, što bi naši dragi purgeri (centralisti jedni) imali za reći za zbivanja koja bi se trebala desiti za otprilike 4 godine. Bilo bi lijepo dočepati se zbirke 2004.
Oh da, i pošto sam pročitala uvodnik, sa zadovoljstvom sam upisala ime, godinu i mjesto nabavke: 2009. OSIJEK. Hah!
Žalosno, što recimo Osijek nema takvu neku zbirku, ali eto, od Gaie ni traga ni glasa. Čak ni ne znam da li su izdali onu zbirku s baranjskim hororom (ako se dobro sjećam), za koju je bio i neki natječaj.

Što se sadržaja tiče, zasad sam pročitala dvije i po novele, i po svemu sudeći neće upasti u kategoriju "zašto ne čitati", iako mi je novela Žarka Milenića pomalo isfurana i stoput prožvakana, ona od Zorana Pongrašića relativno diže razinu, dok se ova koju sad čitam, od Saše Škerle, tek počinje zahuktavati.
Ostatak ću vjerojatno ostaviti za Budimpeštu; imam sat vremena puta od doma do faksa, bit će vremena za čitanje po busevima. :P

Zašto ne čitati... (4)

Danas je lijep dan, pa reko da se bacim na pljuvanje klasika. I od klasika, moju naaajdražu knjigu, koje me bilo zlo nakon prvih 20 stranica, ali bi izdržala čak do 50 i neke. Čak!
Knjiga koja mi je već nekoliko puta u životu uspjela zgaditi čitanje je (taramtamtamtamtatatatata):
Cervantes: Don Quijote
Jednostavno, organski ne podnosim ni stil ni radnju ni likove, ma ništa. Oduvijek me fasciniralo kako se TO može proglasiti jednim od najboljih romana u povijesti čovječanstva!
Ima ljudi kojima se ne sviđa, recimo Kafkin Proces, ali ta knjiga je naspram Don Quijote-a raj na zemlji! Još uvijek mi je nezamislivo kako u toj knjizi može uživati netko osim profesora koji se s njom iživljavaju na učenicima.
Ako ima netko, tko ima dobre argumente za obranu ovog đavoljeg djela, nek se javi.
Ja vam preporučujem da mu se ni ne približavate. Ako ga vidite na polici, spalite u istom trenu.

Paranoid

model: Andrea Sz.

Došao je i taj žalostan dan.
Bilo je i prije pokušaja za to, ali mislim da je sada ovim sasvim gotovo...
Naime, počela sam fotografirati ljude u:
a) prirodi
b) starim ruševinama
Mislim, bilo je i dosad takvih slučajeva, čak sam imala jedan rani session na istoj lokaciji, ali sada sam stvarno spala na ono najgore.
Slijedeće što će bit jeste da ću modele pobacati u Kopački rit ili u neku baru da im se refleksija lijepo zrcali dok oni do koljena gacaju u blatu. Ili još bolje, reći ću im da legnu na zemlju, pa ću im kosu pokriti lišćem ili nabacati nešto iznimno art oko njih, tek toliko da se vidi da nije kliše.
I naravno, fotkati samo ujutro ili predvečer, jer se onda dobivaju najljepša kič osvjetljenja.

Jao, serem.

Htjela bih se zahvaliti modelima na strpljenju i živcima :)

Arbeit macht Frei!

Nekoć davno, prije nešto sitno više od 6 godina (zar sam toliko ostarjela?), bjeh poduzetno malo govno, koje si je očito uzelo u glavu da će postati pisac stoljeća. Imala sam časopis, pisali smo još jedan zajednički, imala sam vlastitu zbirku pjesama, zbirku novelica (sve "izdano" u kućnoj radionosti pomoću printera) i pisala toliko manijakalno, da na kraju nisam znala kuda sa svime time.
Naravno, i onda sam imala isti problem koji danas; ljudi me jednostavno nisu shvaćali. Bilo ih je, naravno koji jesu, moja generacija, blizak krug, ali sveukupno; recimo profesorica kojoj sam dala da pregleda sve to i kaže mišljenje, samo me je čudno pogledala i rekla da se tako ne može pisati i da ovo zapravo nema nikakvog smisla ili značenje.
I tako, prolazile su godine, nikada ne bih išla na lidrano ili nešto slično; došla sam u srednju, kod profesorice otprilike istog mišljenja o mom radu (npr. članak za školski časopis, "diva i krasan", samo što je lektorirano 99,9% teksta, te maltene nije ostalo ništa od onoga što sam htjela prenijeti).
Tako mi je moralo doći iz dupeta u glavu, da se profesorićicama najviše sviđaju lirski tekstići ili nešto što ima bilo kakve veze s književnošću. ("Ruže cvatu dok gledam u nebo; ruže spokoja i ljubavi. Topao osjećaj prođe mojim tijelom, i osjećam, postajem kukac...")
Možda sam zaostala ili imam neku izobličenu viziju o umjetnosti, ali nikada nisam shvaćala one "wau" tekstove uzornih učenika, načičkane svime i svačime, a koji u koncu nemaju ama baš nikakvog smisla. I onda oni bje hvaljeni, dok sam ja maltene ispunila cijelu zadaćnicu pričom o lovu na zmaja (dok bi oni pisali, recimo o ljubavi, prijateljstvu, ljetu, cvijeću i sličnim lirskim šećernim preljevima).
Nek me bude sram i nek se pokopam odma sada odma, jer sam na kraju i ja počela pisati takve tekstove; shvatila sam da je jednostavno mnogo lakše; nadrljaš nešto lijepih riječi, stvoriš neku logičnu vezicu koja se može interpretirati kako ti prdne i mir.
I tad sam zapravo prestala s pisanjem.
Više nije bilo časopisa, pjesme su bačene u kut, novele su postale besmislene i ja sam s lakoćom jednog dobro uzgojenog amerikanca sjela pred TV i počela tupjeti.
Tupljenje bi se vjerojatno nastavilo donedogled, da nisam otkrila Gradsku knjižnicu; mjesto kakvo bi raj trebao biti, samo možda malo uređeniji. Tisuće i tisuće knjiga, koje čekaju samo da ih netko uzme u ruke i pročita. Tu negdje je počelo moje pravo upoznavanje sa znanstvenom fantastikom, koja je otvorila sasvim novo poglavlje. Pa su došli stripovi, glazba; sve što je nekoć činilo pravog tinejđera.
Tako skočih u more tuđih riječi i tuđih misli, bez da sam nešto veće svoje napisala. Smatrala sam, da moje pisanje nikada neće dostići nikakvu hvalevrijednu razinu (ta misao inače i danas čelično stoji), i da nema smisla uopće išta pokušavati. No, priroda bje jača od mene, te sam opet počela s pisanjem. Prvo blog, pa sitno pjesme, i na kraju pokoja novela.
Došao je kraj srednjoj i ja sam, "tek tako", poslal jednu svoju novopečenu priču na natječaj Eridana , i vjerojatno sam ja bila najviše začuđena kada je upala. Još sam se više začudila kada su me ove godine pitali da li mi se piše još jedna.
Dok sam bila u Budimpešti, moje pisanje je svedeno na minimum. Počeh pisati nekoliko novela, ali SVAKI put kada bih se taman ugrijala, banula bi cimerica u sobu te mi poremetila cijeli proces. Toliko o privatnosti u domovima. No, taj dio priče je rezultiralo s nekoliko kartica teksta za koje čak i ja mogu reći da odgovaraju nekom literarnom standardu. Sad također želim poslati radove na nekoliko natječaja, no postoji kvaka; strašan sam kampanjac. Priču za ovaj broj Eridana sam završila koji dan poslije roka. Tako je bilo oduvijek; makar imala mjesec dana za pisanje, najvjerojatnije ću započeti s pisanjem dan prije krajnjeg roka. Digne mi se adrenalin i pisanje dobiva smisao.
Tako je i sada, pišem blog, umjesto da završavam novelu.
Sram me bilo!