nedjelja, 22. siječnja 2012.

izbori

ući u Uniju, izabrati faks, izabrati gdje ću raditi, što ću studirati, izabrati novi način života jer stari više ne funkcionira, izabrati prijatelje, izabrati ljude, izabrati identitet.
previše izbora ovih dana, a ja sam previše neodlučna za takve stvari.
možda zato što previše toga vežem uz svoje izbore, od svakog očekujem nešto revolucionarno.

afirmacija ili devijancija?
afirmacijom postajem dio mase, postajem ono što bi bilo vrlo ugodno, ali u isti mah nešto što mrzim. običnost je bezveze. a opet, po nekom standardu su čak i neobični ljudi obični. oni su obično neobični.
pošto se sve da strpati pod neki kalup, zar ikakva devijancija ima smisla? ili bi bilo bolje priključiti se rulji i praviti se tupav?

gade mi se kvazi-drukčije osobe.
"ako objesim gramofonsku ploču na sebe onda mora da sam iznimno cool"
"jao kako sam intelektualna! kako možeš od mene očekivati da se spustim na razinu običnih ljudi? pa ja sam iznad toga!"
"toliko sam kompleksna da me nitko ne može shvatiti. ja sam tajna, enigma. jao kako sam samo tajanstvena."
"moja osobnost se zrcali u mojoj odjeći i u mom mobitelu. kupujem stvari koje me čine posebnom i ne primjećujem da najmanje 20 ljudi u mom gradu nosa jedno te isto"
"ja sam umjetnica, slikam ljude u najobičnijim pozama pod najkičastijim svjetlom, nema mi ravne"

nema individua, sve se stapa u jedno. na svaku osobu koja misli da je posebna, ima barem još njih 50 koji misle, izgledaju, ponašaju se isto ili slično.

zašto onda izabrati? zašto se onda praviti da čovjek ima pravo izbora?

zar je to, što mi se gadi "karijera" koju su za mene smislili drugi jednostavna psihološka reakcija? želim li ja konačno postati samostalna? ne mogu. nekako uvijek ovisim o drugima.
to što ću se prijaviti na nešto drugo je samo reakcija na to što se ne želim prijaviti na ono što mi kažu. ergo, nemam svoju volju, samo refleksiju. mogu prihvatiti ili odbiti ono što je dosad bilo ili ono što se od mene očekuje u budućnosti. nemam vlastitu volju.

opet, kako god izabrala, mogu biti uvjerena da će se dogoditi neko sranje. jednostavno je tako i gotovo. kad god pomislim da je sad konačno sve u redu, iskrsne nešto i sve ode k vragu.

a ipak se ne mogu odlučiti, umjesto toga puštam da sve pluta.
i misli i vrijeme, sve se raspada na bezbroj komadića koji gmižu svojim putem.

Nema komentara:

Objavi komentar